Vodenica je tradicijsko postrojenje u kojem se iskorištava obnovljivi izvor energije - voda, odnosno energija vodotoka i vrši se pretvorba energije vode u koristan mehanički rad. Poznata još u antičko doba u Kini i Indiji, vodenica je od davnih vremena, uz vjetrenjaču, sve do izuma parnog stroja, bila jedini način za pogon radnih strojeva bez uporabe ljudskog rada ili životinja. Njezina je primjena bila vrlo raširena, a najčešće se koristila za mljevenje žita i dobivanje brašna, maslina i kukuruza – otuda i naziv 'vodeni mlin'. Koristila se i kao stroj za piljenje dasaka te za obradu tekstila i druge poslove. Vodenice su bile drvene ili zidane zgrade uz vodotoke i kanale kojima se dovodila voda. U njima se nalazilo postrojenje, ali i radionica sa strojevima te često i vodeničarev stan. Glavni dio vodenice je vodeničko kolo. Kao glavni dio postrojenja, vodeničko kolo obavlja pretvorbu energije vode koja pada ili teče u okretanje glavnog vratila, s kojeg se dalje mehaničkim prijenosom privodi do radnih strojeva. Glavno je vratilo velik drveni kotač s nizom lopatica raspoređenih po rubu, na koji se usmjerava voda. Na taj način voda pada i pokreće lopatice te čini da se kotač okreće. Vodeni kotač pomoću osovina i zupčanika okreće mlinski kamen (skriven unutar drvenog kućišta) koji melje zrna žita u brašno. Gornji mlinski kamen se okreće, a donji je fiksiran. Zrno se tako melje u brašno između kamenja i spušta se kroz prorez do prizemlja gdje se pakira u vreće. Kod većine vodenica, kotač je postavljen uspravno i na njega voda može padati odozgo. No postoje i vodenice s vodoravnim kotačem. U Hrvatskoj su do kraja 18. stoljeća vodenice bile najvažniji prerađivački pogoni. Prvi mlinovi na našim rijekama pojavili su se još u 12. stoljeću, a kasnije se mreža vodenica širila u skladu s potrebama lokalnog stanovništva. Sredinom 19. stoljeća na hrvatskom je području bilo oko osam tisuća vodenica, koje su polako nestajale pojavom industrijskih postrojenja. U Maloj Jazbini, nedaleko od grada Samobora dogodila se jedna sasvim orginalna I zanimljiva poduzetnička priča. Radi se o projektu pod nazivom “Mlin iz bajke” tj. gospodarstvu koje je sagradila obitelj Komerečki iz grada Bregane. Obnovili su stari mlin koji je sagrađen još daleke 1904. godine, a kako mlin spada u materijalnu baštinu u realizaciji projekta pomogli su i poticaji grada Samobora. Prilikom obnove mlina koja je trajala 4 godine obitelj je obišla gotovo sve slične vodenice u Hrvatskoj iako ih je izrazito malo koji su u funkciji tj. ne služe samo kao “ukras za turiste”. Također otac i sin obitelji Komerečki upisali su i završili školu za mlinare koja je bila potrebna za dozvolu za rad. Sam mlin pokreće potok Bistrec čijim tokom upravljaju tako da oplavnicu (kladu koja stoji nad potokom) spuste u korito. Tada se kotač zavrti, a mlin počinje izbacivati usitnjeno brašno I to oko 50 kilograma kukuruznog brašna na sat. Uslugu mljevenja besplatno nude i okolnom stanovništu, ten a taj način doprinose koheziji lokalnog stanovništva. To obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo čija je temeljna djelatnost proizvodnja kruha I kolača danas zapošljava preko 40 ljudi. Obitelj Komerečki odlučila se za takav jedan pothvat prvenstveno, kako sami kažu, jer ih to ispunjuje, a mir i priroda koja ih svakodnevno okružuje ne može se usporediti ni s čim. Svoju ponudu kroz godine proširili su I u smjeru seoskog turizma, te se na imanju organiziraju različite proslave, team buildinzi, te posjeti vrtića I škola. . Transkript: .