P: Pozdrav Lea! Možeš li nam se predstaviti? O: Bok svima! Tko sam ja? Ja sam Lea, a moje je ime na znakovnom jeziku - Lea. Znate li zašto je baš to moje znakovno ime? Prije sam imala bujnu kosu i stalno se mučila kako ju ukrotiti pa sam najčešće nosila špangice. Gluhi su me često vidjeli sa špangicama i odlučili mi dati takvo ime. Živim u Litvi već 3 godine, ali sam odrasla u Hrvatskoj. Radim u vrtiću s gluhom djecom. To je moj posao iz snova. P: Što voliš raditi u slobodno vrijeme? O: U slobodno vrijeme svašta radim. Najviše sam s obitelji, s kćeri. Putujemo. Volimo plivati, plesati… Jako sam aktivna, volontiram u Litvanskom savezu gluhih u kojem organiziramo različite aktivnosti kao što su radionice. Organiziramo i različita druženja. Volim i crtati. Obožavam kuhati. Ne postoji ništa što ne volim. Volim sve raditi. P: Zanima nas više o gluhim osobama I glazbi. Čuli smo za poznate gluhe glazbenike I plesače… Možeš li nam reći slušaš li i ti glazbu? O: U svijetu postoji puno poznatih pjevača, grupa, bendova, plesača… jako puno. Ja sam vidjela dvije grupe koje nikad neću zaboraviti, a bile su u Hrvatskoj. Jedan svjetski poznati francuski bend. Oni najviše koriste bubnjeve jer je to povezano s basevima. Gluhi obožavaju baseve jer kod njih najbolje osjećaju vibracije. Postoje i nagluhi koji mogu bolje čuti glazbu. Ja sam potpuno gluha i ne čujem glazbu, ali ju osjetim preko vibracija i onda ne mogu samo stajati nego moram početi plesati. Isto je i s gluhima i s čujućima. Neki čujući ne znaju plesati, kao i neki gluhi. Ali postoje i gluhi koji izvrsno plešu, kao i čujući koji odlično plešu. Sve je to slično. Ni među čujućima nemaju svi prekrasan glas, zar ne? Isto je i kod gluhih, neki mogu čuti glazbu - neki ne. Neki mogu razumjeti riječi pjesme, mogu razlikovati svira li klavir, bubnjevi ili gitara. Druga osoba s aparatićem može samo osjetiti glazbu i ritam, ali znati više, npr. znati koji instrument svira - to ne može. Neki gluhi mogu više razlikovati, neki ne. Isto kao i kod čujućih, neki mogu neke stvari, a druge ne. P: Molim te, objasni nam kako ti čuješ ili osjetiš glazbu? O: Odrasla sam među čujućima i, kao što je uobičajeno, svi su oni voljeli slušati glazbu. Tako da znam imena pjevača, grupa. No, da se nisam družila s njima, ne bih to znala. Stalno sam išla u disko s društvom i plesala prateći ritam, glazbu, baseve, ali nisam mogla prepoznati o kojoj se pjesmi radi. Recimo ako je Madonina pjesma, ja to nisam prepoznala, no onda bi mi moja ekipa pomogla tako da mi kaže dok plešemo: “Ej, ovo ti je Madonina pjesma…. Ovo je sad Michael Jackson.” Super! Zahvaljujući njima, znala sam koje su pjesme. No, postoje i gluhi koji mogu prepoznati o kojoj se pjesmi radi, ali ja ne. Ja odlično osjetim vibracije i ritam. P: Osjetiš li razlike u raznim stilovim glazbe? O: Vi znate da postoje razne vrste glazbe. Ja osobno ne volim opere, to njihovo pjevanje (laaaaaaaaaa) nema velikih promjena ritma pa mi je to za spavanje. I to je jedino što mogu razlikovati... operu od rocka, jer je razlika jasna. Ali, na primjer, razlikovati hip hop od pop muzike to ne mogu. Ritam je vrlo sličan i ne primjećujem razliku. Neki drugi gluhi mogu bolje osjetiti glazbu jer je više slušaju. Ja više volim ples i ritam, pa nisam toliko fokusirana na glazbu. Da, zanimljivo… P: Dobri prevoditelji na znakovni jezik prevode više od samog načenja riječi. Prevode li se gluhim osobama i zvukovi, glazba i pjesme? Kako? O: Prevoditelji sve prevode. Kakav je glas osobe koja govori, je li dubok. Možemo primijetiti je li osoba sretna ili ljuta, viče li. To sve prevoditelji prevode. Uz znakove važna je facijalna ekspresija jer s pomoću nje znamo ako se prevoditelj namršti, jer da je govornik ljut, ako prevoditelj ima veseli izraz, znamo da je govornik sretan. Isto je i s glazbom, zvukovima, na primjer ako prevede da su vrata jako zalupila ili se polako i tiho zatvorila. Mi gluhi sve doživljavamo vizualno i tako sve razumijemo. Informacija nam ne nedostaje kad imamo prevoditelja. E da… P: Možeš li nam pokazati nekoliko primjera? O:U kulturi gluhih postoji i umjetnost Visual Vernacular. Dakle ne samo pjesme odnosno poezija na znakovnom jeziku. Malo mi je to teško objasniti. Malo mi je to teško objasniti. Gluhi u tome uživaju, kao da gledaju film bez zvukova i bez titlova. Mogu vam dati za primjer auto. Znate kako biste pokazali da vozite auto? Ali postoji i skretanje u zavojima, mijenjanje brzina, stiskanje papučica, paljenje svjetala, osvjetljenje auta, oblik auta, ispušni plinovi koji izlaze. Nadam se da ste nešto i razumjeli. Naglo ste stali na kočnicu, auto je počeo driftati u zavoju, počeo se okretati, još ste jače povukli kočnicu i konačno se zaustavili uz škripu. I to je zapravo umjetnost Visual Vernacular koja se može odnositi na različite stvari kao što su ples, osobe… može sve opisati. Da, bok. P: Puno ti hvala! Za kraj, zanima nas plešeš li ikad? O: Zapravo imam veliku ljubav prema plesu, ljubav prema glazbi došla je kasnije. Mogu vam ispričati stvarnu, istinitu priču. Kad sam išla u vrtić za gluhu djecu, imali smo ritmiku i stalno smo plesali. No, u to vrijeme nismo shvaćali da to ima veze s glazbom. Razumijete? Kao gluhi nešto možemo čuti, ali nismo znali da je to glazba. Nakon što sam završila vrtić, upisala sam redovnu osnovnu školu gdje su svi bili čujući osim mene. Moja je mama htjela da nastavim plesati, a i ja sam to, naravno, htjela. Vidjela sam da u izvannastavnim aktivnostima postoji ritmika i htjela sam se upisati. Mama i ja smo otišle na upis, a učiteljica koja nas je dočekala bila je šokirana kako je moja mama mogla dovesti gluho dijete pa nam je rekla: ”Ona ne može plesati.” Moja mama se iznenadila i uvrijedila, no pokušala je lijepo razgovarati i pojasniti kako ja znam plesati. Učiteljici je to bilo čudno, kako netko tko ne čuje glazbu može plesati. Uopće nije vjerovala. Moja mama se dogovorila da ipak dobijem priliku i da pokušam doći jednom ili dvaput da učiteljica vidi moje sposobnosti. Učiteljica je to nevoljko prihvatila, i znate li što se poslije dogodilo? Ostala sam u toj grupi 6 godina. A učiteljica je stvarno vidjela da gluhi mogu plesati, da mogu odlično kopirati, zapamtiti koreografiju, ne kasniti s pokretima. Gluhi mogu plesati, pjevati sve…. Ok, pjevati - ovisi što. Ne znam znate li da u Zagrebu postoje tri ili četiri djevojke i jedan dečko koji uče svirati violinu. Vidite, sve je moguće. P: Hvala ti što si razgovarala s nama. Želiš li nam reći još nešto za kraj? O: Na kraju bih vam isto nešto htjela reći - ježite li se kad netko škripi po školskoj ploči? Tako i nama gluhima postoje neke stvari koje nam smetaju. Na primjer kad držite ruke na stolu, a netko se igra i pomiče čašu koja struže po stolu. Mene to strašno smeta. Ili kad netko kucka po stolu. Ja to prekinem jer je slično kao kad vama čujućima netko kvoca. Ja na jednak način osjetim to na koži pa sam prisiljena maknuti ruke sa stola. Ali ima i pozitivnih stvari, kad vam mobitel stoji na stolu, odmah osjetite vibraciju, čak i prije nego što čujući shvate da zvoni. Smiješno, zar ne? Bok!. Transkript: .

Što ima na radiju?. Transkript: .