OKOVANI SLON Bio jednom jedan zaigrani i znatiželjni dječak koji je živio u malenome gradu. Volio je životinje i uživao u igri s njima. Jednoga dana u grad je stigao veliki cirkus. Dječak do tada nikada nije bio u cirkusu i nagovorio je roditelje da ga odvedu na izvedbu. Veselio se klaunovima i žonglerima, ali najviše se veselio vidjeti velike misteriozne životinje poput tigra, lava, slona i zebre. Jedva je dočekao večer kada je s roditeljima išao u Cirkus. S oduševljenjem je promatrao umjetnike na trapezu, ukroćenog lava, točku sa zebrama i nevjerojatnog slona koji je mogao stajati na dvije noge! Bio je fasciniran. Nakon predstave zaputio se s roditeljima u prostor za izvođače. Tamo je vidio kako su životinje stavljene u kaveze. Ali ne i slon. Slon je bio na dvorištu. Dječak mu je prišao i primijetio kako je lancem vezan za kolac zabijen u pod. Slon se uopće nije kretao. Na putu kući dječak je komentirao predstavu, ali i koliko je žalostan radi životinja koje su u kavezima. Ipak, nije mogao prestati misliti o slonu. Slon je bio slobodan, ali istovremeno i vezan. I iako je lanac oko njegove noge bio velik, kolac zabijen u tlo bilo bi lako iščupati – pogotovo jednom slonu. Upitao je roditelje zašto slon ne pobjegne, ali oni nisu znali odgovoriti na to pitanje. Idućega dana u školi isto je pitanje postavio učitelju. Učitelj mu je objasnio kako se radi o treniranoj životinji. Objasnio mu je kako je slon kao malen bio vezan za isti takav kolac i koliko se god trudio nije ga mogao iščupati. Bio je preslab, a vjerojatno bi ga za svaki pokušaj i kažnjavali. Dječak je zamišljao maloga slonića koji pokušava iz dana u dan sve dok jednog dana nije odustao. I više nikada ne pokušao. Dječak je shvatio da slon ne razumije da je sada velik i snažan i da bi zasigurno uspio da sada pokuša. Ali sjećanje na prošlost slona je obeshrabrilo da pokuša u sadašnjosti. Pisac Jorge Bucay, u svojoj knjizi Ispričat ću ti priču obrađuje i ovu temu te zaključuje: „Tako je i s nama ljudima. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da 'ne možemo' učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli (…) Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo: Ne mogu i nikad neću ni moći. Jedini način da doznamo možemo li uspjeti jest da ponovno pokušamo, svim srcem.''. Transkript: .