B.4/5.1 Planiranje - Učenik samostalno određuje ciljeve učenja, odabire pristup učenju te planira učenje.
C.4/5.2 Slika o sebi kao učeniku - Učenik iskazuje pozitivna i visoka očekivanja i vjeruje u svoj uspjeh u učenju.
C.4/5.3. Interes - Učenik iskazuje interes za različita područja, preuzima odgovornost za svoje učenje i ustraje u učenju.
Učenje je puno lakše kad za njega imamo unutarnji poriv i želju. Stručnjaci to zovu motivacija.
Kad smo motivirani, puno je lakše održati pažnju. Kad nismo motivirani, veća je vjerojatnost da ćemo odgoditi učenje.
Što me pokreće?
U tablici je navedeno deset aktivnosti. Razmislite što vas motivira za pojedinu aktivnost pa svakoj od njih pridružite opis pokretača/motivatora (upišite u desni stupac tablice).
Možete ispisati svoju tablicu i usporediti s odgovorima ostalih učenika.
Pojava naučene bespomoćnosti
Svatko od nas bar jednom je u životu doživio neuspjeh.
Nakon neuspjeha, tražimo uzrok. Nekad, na temelju jednog događaja, povjerujemo da ne možemo poduzeti ništa da postignemo željeni cilj. Ta se pojava u psihologiji naziva naučena bespomoćnost. O njoj saznajte više u sljedećem videozapisu.
POJAVA NAUČENE BESPOMOĆNOSTI Nerijetko u ranom djetinjstvu doživljujemo neugodna iskustva i to u obitelji. Ako dijete ima nervozne roditelje koji kažnjavaju za svaku sitnicu, ono će mijenjati svoje ponašanje pokušavajući im ugoditi. No ako svaki put bude kažnjeno, odustat će od pokušaja da išta promijeni. Zaključit će da kazna slijedi štogod ono činilo i da se truditi - ne isplati. Pojavu da čovjek zaključi kako ništa ne može izmijeniti koliko se god trudio, psiholozi nazivaju naučena bespomoćnost. Otkrio ju je sa svojim suradnicima američki psiholog Martin Seligman. Još dok je Seligman bio srednjoškolac, njegov je otac doživio niz moždanih udara koji su ga učinili paraliziranim do kraja života. Promatranje oca kako tone u tjelesnu i emocionalnu bespomoćnost usmjerilo je Seligmanova buduća istraživanja. Njegov očaj potaknuo je moju snagu, napisao je jednom. Kao student psihologije, Seligman je sudjelovao u provođenju pokusa kojima je otkriveno da miševi ne žele jesti na mjestu gdje su prethodno doživjeli šok ili traumu. Promatrajući ovu pojavu Seligman je zaključio da su i miševi, poput njegova oca, naučili biti bespomoćni! Ideju da se životinje mogu naučiti ponašati bespomoćno, Seligman je dokazao sljedećim eksperimentom: Konstruirana su dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobivali elektrošokove. To je bezopasno, ali vrlo neugodno iskustvo koje pas pokušava pod svaku cijenu izbjeći. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira što poduzimao. Drugi tip kaveza bio je takav da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina je stalno dobivala neizbježive elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa poduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju - ako nešto poduzmu. Nakon toga proveden je drugi dio eksperimenta. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok. Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo. Takvo ponašanje pokazivale su dvije trećine od ukupnog broja pasa u ovoj situaciji. Dakle, sljedeći put kad se nađete pred problemom za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmanovih pasa - onih iz prve skupine. I oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo nadohvat ruke! Kao i bespomoćnost, i optimizam se može naučiti. Kako? Pesimisti vjeruju kako neće uspjeti riješiti problem koji je pred njima i kako će se dogoditi sve najgore. Optimisti, s druge strane, vjeruju upravo suprotno! Sigurni su da će problem riješiti i da će sve ispasti dobro! Jesmo li optimist ili pesimist ovisi najviše o tome kako shvaćamo i tumačimo događaje u vlastitu životu.. Transkript: .
Pojavu naučene bespomoćnosti prati niska učinkovitost, slaba motivacija i uvjerenje da ne možemo utjecati na situaciju.
Način na koji doživljavate svoj (ne)uspjeh
U sljedećoj vježbi istražite kako doživljavate vlastiti (ne)uspjeh i kojim pristupom možete podići ili spustiti motivaciju u takvim situacijama. Na kraju riješite zadatak da biste provjerili razumijevanje sadržaja.
Prisjetite se nekog nedavnog događaja zbog kojeg ste doživjeli neuspjeh. Jeste li razmišljali zašto ste ga doživjeli?
* * * * * * * * * *
Pesimističan atribucijski stil snižava našu motivaciju, vodi do naučene bespomoćnosti. Čak i kad imaju priliku napredovati i postati uspješniji, neki učenici više ne vide povezanost vlastitog truda s uspjehom.
Dobra je vijest da možemo naučiti oduprijeti se ovoj pojavi! Možemo naučiti biti optimistični, odnosno fleksibilno optimistični (Seligman, 2011). Način na koji razmišljamo može promijeniti gotovo sve što proživljavamo. Seligman (2011) daje smjernice za to.
Zapitajmo se ima li dokaza koji potvrđuju naše negativno razmišljanje o situaciji u kojoj se osjećamo bespomoćno. Vjerojatno ćemo se sjetiti i dokaza koji ne ide u prilog negativnom pa ćemo biti spremniji prihvatiti pozitivno razmišljanje.
Razmislimo o mogućim posljedicama situacije i prisjetimo se nekih pozitivnih.
Razmislimo koristi li nam određeni način razmišljanja ili više šteti. Ako zaključimo da šteta nadmašuje korist, prihvatimo situaciju kao vrijedno životno iskustvo.
Zapamtite, bilo da mislite da možete ili da ne možete – u pravu ste!