Zašto nerado primamo feedback Mnogo ljudi naprosto ne voli ni poslušati feedback odnosno bilo kakvu povratnu informaciju na nešto što su napravili ili završili. Valja priznati da mnogi od nas upravo bježe od ikakve mogućnosti za povratnom informacijom jer mislimo da bi mogla biti negativna. Zašto to činimo? Možda konačno treba iskreno pogledati u svoje odgovore. Mnogi od nas žele zaštiti sami sebe i ne žele čuti ništa negativno, ili pak smatramo da je feedback uvijek neka vrsta čekića s jednim ciljem – da uništi našu vrijednost odnosno naš ego. I tako, prirodno reagiramo na feedback obranom ili izbjegavanjem. Ali ako malo zastanemo, možemo se zapitati – što se tu stvarno događa? Analizirajući naše reakcije na feedback, možemo primijetiti da nas naš mozak zbunjuje apriori, reagirajući na feedback kao na veliku prijetnju. A zapravo bi bilo mudro razmišljati o feedbacku, ocjeni ili povratnoj informaciji, kao o mogućnosti za učenje odnosno odličnoj prilici da nešto naučimo i promijenimo u vlastitom načinu razmišljanja. Jer, čak i kada je povratna informacija koju smo dobili rezultat dobrohotnog promišljanja, imamo je tendenciju naprosto ukloniti s našeg puta i praviti se da ne postoji. Pri tome mi odbacujemo zapažanja i primjedbe o našem ponašanju koje nam zapravo mogu pomoći da budemo efikasniji i bolji u onome što radimo, u učenju ili na poslu. Na taj način upravo nam povratna informacija odnosno ocjena našega rada, može biti odličan putokaz kako i što poboljšati. No, postoje načini na koje možemo učiniti da naš mozak drugačije reagira na feedback. Bilo da se radi o poslu ili o učenju, najbolje rezultate uvijek imaju oni koji hrabro i neustrašivo idu prema onome što žele postići, a oni su upravo osobe koje znaju kako dati i primiti feedback. U tom smislu, potrebno je promijeniti stav prema feedbacku i naučiti kako ga dati drugima. Pri tome je važno ne dopustiti da se feedback pretvori u borbu bilo koje vrste. Štoviše, ako promatramo feedback kao dvosmjernu ulicu i obratimo pažnju na to tko govori te mi sami odgovorimo na to, iz feedbacka možemo izvući ono najbolje i najkorisnije za nas. Upravo zato što, ako ga znamo koristiti, feedback može biti snažno oružje koje ćemo upotrijebiti za svoj napredak i dobrobit. U procesu primanja i davanja feedbacka ili povratne ocjene, važno je neverbalnim znakovima poput gledanja osobe u oči, dati osobi do znanja da ju slušamo i uvažavamo. Naravno, nije uputno biti sarkastičan već ugodnim tonom dati do znanja drugoj osobi da ju slušamo i da smo prisutni. Pri primanju feedbacka, ne treba ulaziti u svađe već pribrano i pristojno prihvatiti kritiku odnosno povratnu informaciju. Time pokazujemo da smo zrele odrasle osobe. Prisjetite sami sebe da vam osoba koja daje feedback samo želi pomoći. Ako se ne slažete s feedbackom, bolje je pričekati neko vrijeme i sutra popričati s njom o tome. Sjetite se, za raspravu ili svađu uvijek ima vremena, a svaka povratna informacija koju dobijete može vam pomoći u tome kako postati (naj)bolji u tome što radite.. Transkript: .

Samoispunjavajuće proročanstvo: Pigmalionov efekt Prema grčkoj mitologiji Pigmalion je bio kipar koji se zaljubio u kip lijepe žene koji je sam napravio. Uz pomoć božice Afrodite, ali i njegove snažne želje, kip je oživio. Bit proročanstva koje se samo ispunjava je u tome da očekivanja i vjerovanja djeluju na naše ponašanje tako da ono dovede do ispunjenja tih očekivanja i vjerovanja. Istinitost Pigmalionova efekta, koji spada u tzv samoispunjavajuća proročanstva, demonstrirana je u velikom broju eksperimenata. Šezdesetih godina prošlog stoljeća psiholozi Robert Rosenthal i Lenore Jacobson proveli su eksperiment u osnovnoj školi u San Franciscu u kojoj je Jacobson ujedno bila i ravnateljica. Na početku školske godine proveli su testiranje kognitivnih sposobnosti učenika, te su slučajnim odabirom 20 posto onih koji su postigli prosječne rezultate "proglasili" darovitima. Učitelje nisu informirali o stvarnim rezultatima njihovih testova već su im rekli da posjeduju visok potencijal te je za očekivati da će biti iznimno uspješni u narednom razdoblju dok učenicima, na temelju provedenog testiranja, nije dana nikakva povratna informacija. Na kraju školske godine ponovili su testiranje kognitivnih sposobnosti učenika i utvrdili da su oni koji su bili okarakterizirani kao daroviti postigli značajno bolje rezultate. Ovim eksperimentom je Rosenthal uspio potvrditi tzv. Pigmalionov efekt, otada poznat i kao Rosenthalov efekt prema kojem naša očekivanja o ponašanju drugih ljudi mogu u velikoj mjeri modificirati to ponašanje. Očekujemo li od ljudi što negativno, to ćemo i dobiti. Ako, pak, očekujemo pozitivno povećava se vjerojatnost da će se pozitivno i dogoditi.. Potvrdu samoispunjavajućeg proročanstva u međuljudskim odnosima pružili su brojni eksperimenti u kojima se manipuliralo očekivanjima ispitanika o drugoj osobi s kojom će tek ostvariti prvi kontakt. Ispitanici kojima je rečeno da će upoznati pristupačnu, duhovitu i toplu osobu drugačije su se prema njoj ponašali nego kad im je rečeno da se radi o nekome tko je suzdržan, hladan i nepristupačan. U prvom slučaju su ispitanici imali tendenciju i sami biti otvoreni, pričljivi i prijateljski nastrojeni, a u drugom distancirani i oprezni. U konačnici su očekivanja nametnuta ispitanicima za posljedicu imala da je ponašanje sugovornika najčešće zrcalilo ispoljeno ponašanje ispitanika, nastalo pod utjecajem očekivanja, i time potvrdilo u stvarnosti neutemeljeno početno očekivanje. Istraživanja samoispunjavajućeg proročanstva u kontekstu partnerskih odnosa (Biggs, 2009.) pokazalo je da ukoliko jedan partner stalno očekuje da će ga onaj drugi prevariti povećava se vjerojatnost da se to stvarno i dogodi. Ono u što vjerujemo materijalizira se i postaje vidljivo kroz naše, ali i tuđe ponašanje u interakciji s nama. Kada naša uvjerenja i pretpostavke o nama ili drugima imaju poželjne ishodne onda nas to ne zabrinjava i ne primjećujemo tu povezanost, no kada rezultiraju ponavljanjem neželjenih posljedica onda ćemo i sami primijetiti da smo upali u tzv. začarani krug. Kako bismo se othrvali mehanizmu samoispunjavajućeg proročanstva kada nam ono ne ide u prilog možemo pokušati sljedeće: • osvijestiti svoja očekivanja i uvjerenja o sebi, drugima, situacijama i imati ih na umu kad odlučujemo što misliti i kako se ponašati u određenim životnim situacijama • biti u sadašnjem trenutku i iz te pozicije promatrati sugovornike i okolnosti umjesto stvaranja priča i pretpostavki o njima u našoj glavi • svjesno i s namjerom oblikovati pozitivna uvjerenja koja će nas podržati u našim težnjama i nastojanjima • u međuljudskim odnosima što manje pretpostavljati i podrazumijevati, a više pitati ako imamo nedoumica o tome što netko drugi misli ili osjeća • dati si u zadatak da u ljudima i situacijama primarno tražimo i pronalazimo pozitivne osobine i iz te pozicije izabiremo kako ćemo im pristupiti.. Transkript: .