Nejednakost prihoda Ekonomski neokolonijalizam izvlači ljudske i prirodne resurse siromašne države u korist ekonomije bogatih država. Ako damo kredit siromašnijoj državi, može nam se činiti da joj pomažemo. No što ako je pritom obvežemo da spusti carine i ostale zaštitne mehanizme te omogući našim uhodanim i bogatim tvrtkama da nesmetano prodaju svoje proizvode i usluge na svojem tržištu? Njezine tvrtke vjerojatno nisu sposobne konkurirati našim tvrtkama pa smo stvorili savršene uvjete za to da ta država postane ovisna o nama i da zadržimo i povećamo svoju ekonomsku nadmoć bez obzira što službeno ta država nije naša kolonija. Kako? Jednostavno! Novci koje smo im posudili jako će brzo pronaći svoj put k nama u obliku dobiti za vlasnike tvrtki iz naše države. Tako ćemo ujedno smanjiti sposobnost siromašnije države da otplaćuje dug prema nama. To znači da će se ta država vjerojatno morati ponovno zadužiti da bi mogla otplaćivati kamate prošlog duga. I tako u nedogled - osiguravamo si položaj u kojemu naša ekonomska moć raste praktički sama od sebe, dok siromašnija država mora stalno trčati u toj nepoštenoj utrci da ne bi bankrotirala. Pritom često mora donositi odluke koje nisu u njenom interesu. Na primjer, umjesto da stanovništvo uzgaja hranu za vlastite potrebe, država će potaknuti ekološki destruktivan uzgoj izvoznih kultura u nadi da će ih prodati na svjetskom tržištu i tako doći do deviza kojima će otplatiti dug, ili će pak prodati svoja prirodna bogatstva stranim tvrtkama ili državama za male novce i uz slab nadzor. Ako smo mi u ulozi bogatije države, čak nećemo ni svi mi jednako profitirati od tog bešćutnog modela, nego prvenstveno vlasnici naših banaka i velikih korporacija, koji će zahvaljujući višku novca moći financirati političare koji će štititi njihove interese. Inače bismo postavili pravila međunarodne trgovine i financija koja bi doista pomogla svim državama da se razviju. A kao što se neokolonijalizam događa između država, tako se događa i unutar država, između dijela društva koji ima imovinu pa je može iznajmljivati, i onih koji nisu vlasnici imovine pa je moraju unajmljivati. Kao primjer možemo uzeti stanove. Najmodavcima i bankama je lakše uložiti zaradu od stanarine ili kamate na kredit u kupnju novih stanova, dok najmoprimci ulažu energiju i vrijeme u to da zarade za podmirenje mjesečnih obveza. I tako se imovina i prihodi sele iz siromašnijih u bogatije slojeve stanovništva, osim ako poreznom politikom odlučimo stvoriti pravednije društvo.. Transkript: .