Kako adolescencija pogađa empatiju? Osjećati empatiju prema nekome znači moći se staviti u tuđu poziciju odnosno zamisliti i razumjeti što ta osoba osjeća u situaciji u kojoj se nalazi. Često koristimo termin “staviti se u tuđe cipele” kada govorimo o empatiji. Blisko je povezana sa suosjećanjem i moralnim ponašanjem, a predstavlja vještinu koju svi učimo, koja se treba poticati i razvijati. Učenje empatije je proces koji započinje još u najranijoj dobi. Prethodnice empatije mogu se zamijetiti već u prvim danima života djeteta. Novorođenče koje plače često može na plač potaknuti i drugu novorođenčad koja s njim dijele sobu u rodilištu. Ipak, taj plač nije izraz prave empatije, već odgovor novorođenčeta na zvuk kojeg doživljava neugodnim. Otprilike u svojoj 4. godini dijete počinje povezivati svoje emocije s osjećajima drugih. Ako primijeti svoju malu prijateljicu koja je u igri pala, dijete može spontano reagirati na empatičan način, tako da joj počne pružati svoju podršku i emocionalnu utjehu. Tijekom školskog razdoblja pa do razdoblja adolescencije, empatija se razvija u svojoj potpunosti te postaje sastavni dio stila života mlade osobe prožimajući njenu osobnost. Vrijednost razvoja empatije je višestruka, jer kapacitet za empatiju nam olakšava povezivanje s drugim ljudima. Zahvaljujući iskazivanju empatije imamo više prijateljskih veza zbog čega se osjećamo sretnije, i ujedno nam prijatelji uzvraćaju na podjednak način. Empatija je vrlo važna u zajedničkom rješavanju problema jer je upravo ona potrebna kako bi se problem riješio. U adolescentskoj dobi se počinje primjećivati i neadekvatan razvoj empatije, pa tada govorimo o emocionalnoj neosjetljivosti, koja postaje značajan pokazatelj nečijeg ponašanja u odrasloj dobi. No, sukobi s okolinom koji postaju sve češći u adolescentskoj dobi ne znače automatski nedostatak empatije. Važno je razumjeti kako je pred adolescentom važan zadatak odvajanja od svoje obitelji kako bi uspješno izgradio vlastiti identitet, odnosno kako bi izgradio odnose s ljudima izvan vlastite obitelji. U tom procesu separacije adolescenti često postaju izrazito orijentirani na same sebe (često im se prigovara da su „sebični“). Čest primjer je nedostatak empatije starijeg djeteta prema mlađoj braći ili drugim članovima obitelji. Važno je naglasiti kako pomicanjem fokusa prema različitim ljudima i skupinama izvan obitelji, ne znači nužnost za „omalovažavanjem“ članova vlastite obitelji. Ukoliko adolescent iskazuje nedostatak empatije prema bliskim osobama, treba mu se jasno dati do znanja da se prema njima nije dozvoljeno odnositi na način koji ih povređuje ili obezvređuje. Važno mu je probati objasniti kako bi se on osjećao da je na mjestu te osobe prema kojoj iskazuje manjak empatije. No nije sve tako crno, nakon što se uspješno završi faza odvajanja, paralelno u toj dobi raste i sposobnost adolescenata da se ponašaju u skladu sa svojim empatičnim osjećajima, tako da saslušaju drugoga, uviđaju njegove potrebe i pomognu mu velikodušno, a za svoje potrebe se zalažu na asertivan način.. Transkript: .

Nemoj upasti u zamku neslušanja Kako bismo bili asertivni, nužno je međusobno slušanje. No često u svakodnevnim situacija, a pogotovo u sukobima, upadnemo u zamke neslušanja. Što su naše emocije intenzivnije, imamo smanjeni kapacitet slušati drugu stranu. Što misliš na koliko sve načina možemo nekoga slušati? A na koliko načina možemo ne slušati? 1? 4? 6? 22? Psiholozi su se složili da postoji 7 različitih načina neslušanja. Pa krenimo: 1. Pseudoslušanje - Pseudoslušamo onda kada pokazujemo reakcije kao da smo usredotočeni na sugovornika, gledamo ga, kimamo glavom, kažemo a-ha, ali ipak ne slušamo usmjereno jer su nam misli negdje drugdje. 2. Jednoslojno slušanje - Jednoslojno slušamo onda kada primamo samo jedan dio poruke (npr. verbalni kada prijatelja pitamo da mu posudimo novce za kino, a on kaže može), dok druge neverbalne dijelove poruke zanemarujemo (npr. njegov nevoljki izraz lica koji nije u skladu s onim što nam govori). 3. Selektivno slušanje - Selektivno slušamo onda kada čujemo samo ono što nas posebno zanima, a preskačemo sve ostalo što nam nije u fokusu interesa. Naprimjer kada zainteresirano slušamo prijatelja koji nam govori o svojim planovima proslave rođendana, no ne čujemo kada nas moli da pritom pazimo na svoje ponašanje prema njegovom ljubimcu kojem smeta buka. 4. Selektivno odbacivanje - Selektivno odbacivanje je pak suprotnost selektivnom slušanju. To je vrsta neslušanja kada smo usredotočeni samo na one teme koje NE želimo čuti. Kada se takva tema pojavi u razgovoru, samo ju jednostavno potisnemo i odbacimo. Na primjer kada nas roditelji upozore na izazivanje mlađeg brata ili sestre, a mi taj dio o vlastitoj odgovornosti ignoriramo i čujemo samo dio koji se odnosi na njihovu burnu reakciju. 5. Otimanje riječi - Otimanje riječi je također vrsta neslušanja, jer slušamo tek toliko da ugrabimo priliku za vlastiti "nastup". Zapravo ne slušamo sugovornika već čekamo priliku za nastaviti vlastiti monolog. To je na primjer slučaj kada nam prijatelj prepričava svoju utakmicu u kojoj se žali na odluku suca, a mi čim spomene “žuti karton” jedva čekamo da prepričamo svoje iskustvo. 6. Obrambeno slušanje - Obrambeno slušanje je vrsta neslušanja u kojoj smo hiperosjetljivi najčešće jer smo u sukobu s nekim, pa tada i najnedužnije izjave sugovornika doživljavamo kao napad na koji reagiramo obranom. Naprimjer kada nam prijatelj nakon svađe predloži rolanje ovaj vikend, a mi to shvatimo kao prozivku za nedruženje prošli vikend. 7. Slušanje u zasjedi - Slušanje u zasjedi je vrsta neslušanja slična Otimanju riječi. No razlika je u tome što slušamo isključivo radi napada na sugovornika, slušamo samo da čujemo njegov propust koji ćemo iskoristiti kao protunapad i usmjereni smo na ono što ćemo mi sljedeće odgovoriti. Zvuči poznato? Svi smo mi katkada skloni neslušanju. No važno je znati da nam takvi obrasci slušanja ne pomažu u komunikaciji s drugima jer je veća vjerojatnost da se nećemo dobro razumjeti ili da ćemo produbiti sukob. Kako onda ne upasti u zamku neslušanja? Kontrolirati svoje emocije je prvi korak, a nakon toga uvijek je sigurnije 1) postaviti sugovorniku pitanje i to ono otvorenog tipa, 2) skratiti ono što nam je rečeno i parafrazirati vlastitim riječima te 3) kad god je to moguće govoriti ja-porukama. Zvuči jednostavno, ali treba vježbe! Hvala što već vježbaš time što mene slušaš.. Transkript: .