3. Stradanja tijekom Domovinskog rata

Navigacija

Što ću naučiti

objasniti posljedice ratnih razaranja i stradanja
analizirati domet ratnih razaranja i stradanja uz pomoć grafičkog prikaza

Podijeli

Podijeli ovu lekciju

Sjećanje Davora Batraca Keksa, vukovarskog branitelja:

„I došao je i taj 14. kolovoza (1992.), dan rastanka s bezdušnicima, 272. dan mojega zatočeništva (…). U zemlji u kojoj je tuđa obrana vlastite domovine bila i ostala zločin. (…) No, za sve je vrijedila jednaka zapovijed – glavu dolje, ruke na leđa! – popraćena prijetnjom porcijom udaraca. Kako im je puhnulo, dođu do nekog, uhvate ga za kosu i začas štanga zazvoni. Mnogima od nas čelo se crvenjelo. (…) – Dižite glavu, svi! – čula se odjednom zapovijed. – Preuzima vas UNPROFOR! Već smo u Hrvatskoj, doznajemo naposlijetku, u Bijelom Brdu ili Sarvašu, ali naši sprovodnici to zovu krajinom. (…) Uto se netko onesvijestio. Čudo je i kako smo na onom zvizdanu, gladni i žedni, svi živi dospjeli na razmjenu. I morali su pozvati našu hitnu pomoć. Dolazi lijepa mlada liječnica u maskirnoj odori, s crvenim križem oko rukava, a na glavi joj, na kapi – o, Bože! – nešto ljepše i od nje. Hrvatski grb! (...)“

Slavko Peršić, Na bojištu sjećanja – Davor Batrac Keks od paklenog kraja do pakla i natrag, (Našice: Franjevački samostan Našice, 2013.), 130-134.