Gradovi u ranom srednjem vijeku
Grad je zajednica ljudi koja raspolaže određenom upravnom autonomijom, a stanovnici se bave obrtom i trgovinom. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva gradovi gube na važnosti jer je nestalo jedinstvenog tržišta. Uslijed stalnih napada Arapa i Normana te nesigurnosti, značajno gube na broju stanovnika. Većina stanovnika odlazi na selo. Poljoprivredna i obrtnička proizvodnja svode se na zadovoljavanje vlastitih potreba. Stanovništvo srednjovjekovnoga grada uglavnom se bavilo zemljoradnjom na gradskim oranicama i pašnjacima.
Mnoga antička naselja preživjela su nemirna vremena i zadržala kontinuitet do danas. Mnoga su nestala ili su zamijenjena novim naseljima u blizini. Gradovi su najčešće nastajali oko biskupskih središta, samostana, zamkova i tvrđava, na križanjima putova, uz more te na prijelazima rijeka.
Gradovi u razvijenom i kasnom srednjem vijeku
Svojevrsna prekretnica za razvoj gradova i život srednjovjekovnih ljudi bila je 1000. godina. Prestankom migracija naroda, od kojih su posljednje bile seobe Mađara i Normana te opadanjem arapske opasnosti stvaraju se sigurniji uvjeti života i rada. Obnavljaju se komunikacije i trgovina pa se zato pojačavaju novčarske djelatnosti. Sve je to utjecalo na ponovni uspon gradova u razdoblju od 11. do 14. st. Trgovačka središta Europe postaju lombardijski gradovi, luke Venecija, Genova, Pisa i Amalfi te Milano koji je ležao na raskrižju putova. Drugo jako središte trgovine bili su flamanski gradovi. Istovremeno su se razvijali njemački gradovi na Baltičkome i Sjevernome moru. U ranome novom vijeku zbog otkrića Novoga svijeta Sredozemlje gubi na važnosti. Središte trgovine prebacuje se na Atlantski ocean pa tako jačaju tamošnji gradovi.