Hrvati u BiH. Transkript: Lijepo vas pozdravljam, ja sam Božo Skoko redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Bosna i Hercegovina je jedno od europskih multikulturalnih društava i prilično složena država. Dakle, Bosna i Hercegovina je od pamtivijeka i hrvatska, znamo da su ondje stolovali hrvatski kraljevi, znamo da su bili pod hrvatskim vladarima i takva je u suvremeno doba. Zapravo još za vrijeme Drugog Svjetskog rata na zasjedanju ZAVNO BIH-a to je bilo vijeće u kojemu su sjedili predstavnici tada Partizana koji su radili na oslobađanju Bosne i Hercegovine, bilo utvrđeno kako je Bosna i Hercegovina i hrvatska i srpska i muslimanska. Unatoč ratu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu ranih 90-ih, potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je ponovno složena država koja je i hrvatska i bošnjačka i srpska. Što to konkretno znači? To znači da je Bosna i Hercegovina prema suvremenom dogovoru u Daytonu, kojim je okončan rat, podijeljena na dva entiteta. To je Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine. Za vrijeme rata, Hrvati su gotovo protjerani i svedeni na minimum u Republici Srpskoj, povratak je bio prilično težak i relativno malo se Hrvata vratilo, dok Hrvati uglavnom žive zajedno sa Bošnjacima na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine. Budući da je Bosna i Hercegovina prilično složena država tako ima i složenu vlast. Dakle, pored državne razine ima vlasti i na razini dva entiteta. Hrvati sudjeluju na svim razinama vlasti, dakle i na nacionalnoj državnoj razini, a posebice na razini Federacije, gdje dijele vlast hrvatske i bošnjačke stranke. Što se tiče samog funkcioniranja Federacije Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati zajedno s Bošnjacima, Federacija je podijeljena na kantone gdje Hrvati ostvaruju svoju vlast zato što imamo nekoliko kantona ili županija u kojima Hrvati dominiraju i samim time oni ostvaruju tamo sve mogućnosti, zaštite hrvatskoga identiteta, promocije i očuvanja hrvatskog jezika, kulture i slično, a u onim isto tako županijama ili kantonima, gdje su u većini Bošnjaci, oni reciprocitetom isto tako osiguravaju Hrvatima mogućnosti da čuvaju svoj identitet i slično. Međutim, to tako izgleda na papiru, u stvarnosti je nekada vrlo teže. Zbog čega je teže? Zato što su Hrvati brojčano najviše stradali u ratu i danas je Hrvata najmanje u Bosni i Hercegovini. Samim time se vrlo često osjeća i pokušava od strane bošnjačkih stranaka napraviti dominacija pred najmalobrojnijem hrvatskome narodu pa onda dolazi vrlo često do preglasavanja u institucijama, nametanja pojedinih predstavnika vlasti i slično, zbog čega smo proteklih godina osjećali čak i političku krizu gdje su Hrvati tražili zaštitu međunarodne zajednice. Drugim riječima, iako je Daytonski mirovni sporazum, kojem je 1995. godine uz pomoć Međunarodne zajednice okončan rat u Bosni i Hercegovini, i Bosna i Hercegovina formirana kao zajednička država tri naroda, a sva tri naroda su konstitutivna, dakle i Hrvati i Bošnjaci i Srbi su ravnopravni u toj državi bez obzira na svoju brojnost i trebali bi ravnopravno odlučivati isto tako o sudbini svoje države, znamo da to vrlo često se od strane politike, na neki način izbjegava i onda Hrvati kao najmalobrojniji vrlo često ne mogu odlučivati sami o svojoj sudbini. Pravi šef Bosne i Hercegovine, međunarodni predstavnik, kojeg nominira međunarodna zajednica konsenzusom, i on ima pravo veta odnosno on može utjecati čak i na odluke koje donose lokalni političari. To se nekoliko puta dogodilo,dogodilo se to da su neki zakoni bili suspendirani, ali isto tako se dogodilo da su neki međunarodni predstavnici svojim aktima mijenjali taj dogovoreni sporazum iz Daytona i to nažalost vrlo često na štetu najmalobrojnijih Hrvata. Tako bi u predsjedništvu Bosne i Hercegovine trebalo biti tri predsjednika, zapravo, hrvatski član predsjedništva, bošnjački član predsjedništva i srpski član predsjedništva. Međutim, dogodilo se, da su, budući da na glasačkim listićima, svaki birač može birati kojeg će predstavnika zaokružiti, dogodilo se da su Bošnjaci nadglasali Hrvate i izabrali njihova člana predsjedništva. I upravo zbog toga vrlo često Hrvati osjećaju na neki način nezadovoljstvo načinom funkcioniranja i inzistiraju na promjeni zakona. U svakom slučaju, Hrvati su u Bosni i Hercegovini - doma. Možemo reći da Hrvati zapravo imaju dvije domovine, jedna je Hrvatska, druga je Bosna i Hercegovina. S druge strane Bosna i Hercegovina je važna Hrvatskoj zato što s njome dijeli najdužu granicu i s druge strane kada govorimo o robno-novčanoj razmjeni, Bosna i Hercegovina je najznačajniji hrvatski partner gdje Hrvati prilično dobro zarađuju ili kako to kažemo, ostvaruju trgovinski suficit. S druge strane, hrvatski jezik je službeni u Bosni i Hercegovini, tamo se njeguje hrvatska kultura i zapravo Hrvati tamo baštine neke od najljepših spomenika hrvatske baštine koji istodobno pripadaju i Hrvatima diljem svijeta..

Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. veljače 1984. godine u tadašnjem jugoslavenskom gradu, a danas glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Bile su to prve Zimske olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi. Sarajevo je za domaćina izabrano u konkurenciji još dva grada, japanskoga grada Sappora i švedskog Göteborga. Olimpijske igre otvorene su 8. veljače 1984. godine na stadionu Koševu, točno u 14:30. Olimpijski plamen zapalila je hrvatska klizačica Sanda Dubravčić, a olimpijsku zakletvu uime svih sudionika položio je slovenski skijaš Bojan Križaj. Olimpijsku ekipu tadašnje države domaćina, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, činila su 72 člana, a skijaš Jure Franko osvojio je za Jugoslaviju prvu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u povijesti, srebro u veleslalomu. Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile su prepoznatljive po znaku pahuljice i maskoti Vučku. U Sarajevu su u povodu organizacije tog svjetskog sportskog događaja izgrađeni mnogobrojni sportski objekti, koji su nažalost uništeni u ratnim razaranjima desetak godina poslije. . Transkript: Zimske olimpijske igre održane su od 8. do 19. veljače 1984. godine u tadašnjem jugoslavenskom gradu, a danas glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Bile su to prve Zimske olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi. Sarajevo je za domaćina izabrano u konkurenciji još dva grada, japanskoga grada Sappora i švedskog Göteborga. Olimpijske igre otvorene su 8. veljače 1984. godine na stadionu Koševu, točno u 14:30. Olimpijski plamen zapalila je hrvatska klizačica Sanda Dubravčić, a olimpijsku zakletvu uime svih sudionika položio je slovenski skijaš Bojan Križaj. Olimpijsku ekipu tadašnje države domaćina, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, činila su 72 člana, a skijaš Jure Franko osvojio je za Jugoslaviju prvu medalju na Zimskim olimpijskim igrama u povijesti, srebro u veleslalomu. Zimske olimpijske igre u Sarajevu bile su prepoznatljive po znaku pahuljice i maskoti Vučku. U Sarajevu su u povodu organizacije tog svjetskog sportskog događaja izgrađeni mnogobrojni sportski objekti, koji su nažalost uništeni u ratnim razaranjima desetak godina poslije. .