Prve organizirane oblike kazališne umjetnosti nalazimo u staroj Grčkoj još u 5. st. pr. Kr. Začetak grčkog kazališta je običan krug na nekoj ravnici unutar kojeg su sudionici plesali i pjevali pa je po tome dobio i naziv – orhestra (ples, kolo). U sredini orhestre stajao je žrtvenik u čast boga Dioniza. Žrtvenik se s vremenom iz centra pomiče na rub orhestre, a kasnije se posve odvaja od mjesta predstave.

Gledatelji i slušatelji su stajali uokolo. Da bi bolje vidjeli što se događa u orhestri, počeli su je smještati uz obližnji brežuljak. Poslije su na tom brežuljku napravili sjedala, prvo drvena, a krajem 4. st. pr. Kr. nastaju prva kamena sjedala. Tako je nastalo polukružno gledalište, a zvali su ga theatron.

Gledalištu se prilazilo bočno, uz orhestru, prilazima koji su se zvali parodoi.

Do sjedala su gledatelji dolazili stubama, koje su se iz orhestre širile kao zrake i dijelile sjedišta na odsjeke – kerkide.

Gledalište je, osim toga, bilo podijeljeno na gornji i donji dio širokim prolazom – diazoma. Kamena sjedala bila su postavljena jedno iznad drugog, da bi vidljivost na pozornicu bila sa svakog mjesta jednaka. Sasvim blizu orhestre, gdje su sjedili samo svećenici i drugi predstavnici vlasti. U sredini prvog reda uz samu orhestru bilo je počasno mjesto za Dionizovog svećenika, tzv. thronos. Gledatelji su sjedili na jastucima, koje bi sami donijeli, jer su prikazivanja trajala cijeli dan.

U početku, dakle, grčko kazalište nije imalo kazališnu zgradu. Glumci su se presvlačili i pripremali u maloj daščari, koju su zvali skene. Skene je imala troja vrat za ulaz glumaca: središnja su bila za glavnoga glumca i nazivala su se regia, a bočna hospitalia (za sporedne glumce).

Iz funkcionalnih razloga ispred skene izgradili su pročelje, kazališnu zgradu, u početku drvenu, a kasnije kamenu. Bilo je ukrašeno stupovima, a prostor među stupovima zvao se proskenion. Na njemu su bile pokretne drvene ili platnene ploče oslikane motivima koji su prikazivali mjesto radnje. To su bile neke vrste kulisa. Kazališna zgrada imala je i krov na kojemu su se najčešće pojavljivali bogovi. Kada bi se radnja toliko zaplela da ljudi nisu sami mogli riješiti probleme, bogovi su se spuštali s tog krova na stroju sličnom dizalu što nazivamo deus ex machina (Bog s naprave).

Prve organizirane oblike kazališne umjetnosti nalazimo u staroj Grčkoj još u 5. st. pr. Kr. Začetak grčkog kazališta je običan krug na nekoj ravnici unutar kojeg su sudionici plesali i pjevali pa je po tome dobio i naziv – orhestra (ples, kolo). U sredini orhestre stajao je žrtvenik u čast boga Dioniza. Žrtvenik se s vremenom iz centra pomiče na rub orhestre, a kasnije se posve odvaja od mjesta predstave.

Gledatelji i slušatelji su stajali uokolo. Da bi bolje vidjeli što se događa u orhestri, počeli su je smještati uz obližnji brežuljak. Poslije su na tom brežuljku napravili sjedala, prvo drvena, a krajem 4. st. pr. Kr. nastaju prva kamena sjedala. Tako je nastalo polukružno gledalište, a zvali su ga theatron.

Gledalištu se prilazilo bočno, uz orhestru, prilazima koji su se zvali parodoi.

Do sjedala su gledatelji dolazili stubama, koje su se iz orhestre širile kao zrake i dijelile sjedišta na odsjeke – kerkide.

Gledalište je, osim toga, bilo podijeljeno na gornji i donji dio širokim prolazom – diazoma. Kamena sjedala bila su postavljena jedno iznad drugog, da bi vidljivost na pozornicu bila sa svakog mjesta jednaka. Sasvim blizu orhestre, gdje su sjedili samo svećenici i drugi predstavnici vlasti. U sredini prvog reda uz samu orhestru bilo je počasno mjesto za Dionizovog svećenika, tzv. thronos. Gledatelji su sjedili na jastucima, koje bi sami donijeli, jer su prikazivanja trajala cijeli dan.

U početku, dakle, grčko kazalište nije imalo kazališnu zgradu. Glumci su se presvlačili i pripremali u maloj daščari, koju su zvali skene. Skene je imala troja vrata za ulaz glumaca: središnja su bila za glavnoga glumca i nazivala su se regia, a bočna hospitalia (za sporedne glumce).

Ispred skene izgradili su pročelje, kazališnu zgradu, u početku drvenu, a kasnije kamenu. Pročelje je bilo je ukrašeno stupovima, a prostor među stupovima zvao se proskenion. Na njemu su bile pokretne drvene ili platnene ploče oslikane motivima koji su prikazivali mjesto radnje. To su bile neke vrste kulisa. Kazališna zgrada imala je krov na kojemu su se najčešće pojavljivali bogovi da riješe probleme koje ljudi nisu mogli riješiti zapletom radnje. Bogovi su se spuštali s krova na stroju sličnom dizalu - deus ex machina.