Uvod
Najraniji oblik kazališta možemo slijediti do drevnog grčkog rituala koji se u 6. stoljeću pr. Kr. pretvorio u godišnje dramsko natjecanje. Drame su izvođene danju u kazalištima na otvorenome izgrađenim posebno za tu svrhu. Najstarije drame naglašavaju vrline poput grčkog domoljublja, poštivanje bogova, slobode i gostoprimstva.
Najraniji oblik kazališta je bio dio drevnog grčkog poganskog rituala.
U 6. stoljeću pr. Kr. ritual se pretvorio u godišnje dramsko natjecanje.
Drame su izvođene danju u kazalištima na otvorenome prostoru.
Prostor za kazalište bio je izgrađen posebno za tu svrhu.
Najstarije drame naglašavaju vrline poput
- grčkog domoljublja,
- poštivanje bogova,
- slobode i gostoprimstva.
Tragedije i komedije
Grci su posebno voljeli komedije i tragedije. Tragedije su bile drame tužnog sadržaja, a komedije su bile djela veselog sadržaja. Glumci su u kazališnim predstavama mogli biti samo muškarci. Kako su bili daleko od gledatelja, nosili su maske. One su im, povećanim i zaobljenim ustima, pojačavale glas, a crte lica bile su tipične. Uvijek se znalo da prikazuju staru ili mladu osobu, običnog čovjeka ili boga. Tako su muškarci mogli glumiti ženske uloge.
Grci su posebno voljeli komedije i tragedije.
- Tragedije su bile drame tužnog sadržaja.
- Komedije su bile djela veselog sadržaja.
Glumci su u kazališnim predstavama mogli biti samo muškarci.
Muškarci su nosili maske jer su bili daleko od gledatelja.
Maske su im, povećanim i zaobljenim ustima, pojačavale glas, a crte lica bile su tipične.
Uvijek se znalo da prikazuju staru ili mladu osobu, običnog čovjeka ili boga.
Tako su muškarci mogli glumiti ženske uloge.
Glumci su se morali učiniti višima i jačima, pa su maske na čelu imale trokutni nastavak, a na nogama su nosili obuću s visokim drvenim potplatima, na tijelu dugu haljinu s rukavima, a ispod su umetali jastuke. To je važilo za glumce tragedije. Oni iz komedije nosili su svakodnevnu odjeću.
Glumci tragedija su se morali učiniti višima i jačima. Zbog toga su:
- maske na čelu imale trokutni nastavak,
- na nogama su nosili obuću s visokim drvenim potplatima,
- na tijelu su nosili dugu haljinu – hiton s rukavima,
- ispod su umetali jastuke.
Glumci iz komedije nosili su svakodnevnu odjeću.
Glumci u nosili su trikoe s rutavim jarećim kožama.
Bogove su uvijek lako prepoznavalo po stalnim dodatcima, na primjer:
- Herma po glasničkom štapu,
- Herakla po buzdovanu itd.
Dionizove svečanosti
Kazališta su bila središta kulturnog života starih Grka, a dramska prikazivanja bila su ne samo zabava, nego i dio bogoslužja – svetkovanja Dioniza. Godišnji obredi bogu vina i proslava održavali su se svakog proljeća, a uključivali su gozbe i uživanje. Zbor muškaraca pjevao je pjesme u čast Dionizu. Od njih su se razvili počeci tragedije i komedije, i to tako da je zborovođa počeo razgovor sa zborom. Tako je on postao prvi glumac.
Kazališta su bila središta kulturnog života starih Grka.
Dramska prikazivanja bila su zabava i dio bogoslužja – svetkovanja Dioniza.
- Godišnji obredi bogu vina i proslava održavali su se svakog proljeća
- Uključivali su gozbe i uživanje.
Zbor muškaraca pjevao je pjesme u čast Dionizu.
Pjesme su se preobrazile u prve drame.
- Od prvih drama su se razvili počeci tragedije i komedije.
- U njima je zborovođa počeo razgovor sa zborom.
Zborovođa je postao prvi glumac.
- To je prvi puta izveo pjesnik Tespis 534. godine pr.Kr.
- Tijekom jedne od zborskih izvedbi, odvojio se od skupine i izveo monolog.
- To je uskoro postalo pravilo.
Osoba sa zasebnom ulogom postala je poznata kao protagonist, pojedinačni junak drame kojeg je zbor sad pratio.
Zbor je ulazio pjevajući ulaznu pjesmu, a izlazeći pjevao je izlaznu. Pjesme na pozornici pjevali su često plešući. Razgovor glumaca dijelio se na činove i dok su oni razgovarali zbor je mirno stajao i pratio radnju.
Zbor je u tragediji imao u početku 12 članova, poslije 15, a u komediji 24 člana. Zbor je ulazio pjevajući ulaznu pjesmu, a izlazeći pjevao je izlaznu.
Pjesme na pozornici pjevali su često plešući.
Razgovor glumaca dijelio se na činove.
Dok su glumci razgovarali zbor je mirno stajao i pratio radnju.
Naziv tragedija potječe od grčkih riječi tragos – jarac i ode – pjesma, a do njega je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi zbora bili zaogrnuti jarečom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza – satire. Teme tragedija najčešće su bile osveta i razlike između bogova i ljudi. Sastavni dio tragedije bila je glazba uz koju su zborovi pjevali pjesme i plesali.
Naziv tragedija potječe od grčkih riječi
- tragos – jarac i
- ode – pjesma.
Do naziva je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi zbora bili zaogrnuti jarečom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza – satire.
Pjesnici tragedija često su se služili herojskim legendama, dobro poznatim gledateljima. Teme tragedija najčešće su bile
- osveta i nepremostive razlike između bogova i ljudi te
- strašne Zeusove pravde koja stiže čovjeka kad se u svojoj oholosti usudi tu razliku umanjivati.
Sastavni dio tragedije bila je glazba uz koju su zborovi pjevali pjesme i plesali.
O svemu tome brinuo je pjesnik , koji je istovremeno imao uloge skladatelja, i književnika.
Vladar Atene Pizistrat je 534. g. pr. Kr. Dionizove svečanosti pretvorio u dramska natjecanja. Svake godine birana su tri pjesnika tragedija koji su se natjecali za nagradu – bršljanov vijenac. Oni su morali napisati po tri tragedije i jednu satiru. Satire su djela koje ismijavaju pojedinca ili zajednicu, neke mane, karakterne osobine, uvjerenje i sl. u kojima se zbor sastojao od satira (mitskih poluljudi, poluživotinja).
Program bi počinjao u zoru i u vrijeme natjecanja sve aktivnosti u gradu bi stale kako bi građani mogli gledati izvedbe, a tih dana i zatvorenici bi bili pušteni na slobodu. Troškove zborova plaćali su bogati građani, to se smatralo velikom čašću. Na taj je način nastao velik broj kazališnih djela, ali je ipak od nekoliko tisuća tragedija antičke Grčke malo sačuvano do danas.
Godine 534. pr. Kr. vladar Atene Pizistrat je Dionizove svečanosti pretvorio u dramska natjecanja.
Svake godine birana su tri pjesnika tragedija koji su se natjecali za nagradu – bršljanov vijenac.
Pjesnici su morali napisati po tri tragedije i jednu satiru.
Satire su djela koje ismijavaju
- pojedinca ili zajednicu,
- neke mane,
- karakterne osobine,
- uvjerenje i sl.
U satirama se zbor sastojao od satira (mitskih poluljudi, poluživotinja).
Program bi počinjao u zoru, prvo su se prikazivale tri tragedije, obično trilogija, i na kraju satirska drama.
U vrijeme natjecanja sve aktivnosti u gradu bi stale kako bi građani mogli gledati izvedbe, a tih dana i zatvorenici bi bili pušteni na slobodu.
Troškove zborova plaćali su bogati građani, to se smatralo velikom čašću. Na taj je način nastao velik broj kazališnih komada.
Od nekoliko tisuća tragedija antičke Grčke malo je sačuvano do danas.
Eshila se smatra ocem grčke tragedije jer je u predstavu uveo drugoga glumca i napisao Perzijance, prvu sačuvanu dramu. Sofoklo je uveo još jednoga glumca i napisao djelo koje se danas smatra najvećom grčkom tragedijom, Kralja Edipa.
U prvom natjecanju pobijedio je Tespis.
Eshil je
- uz protagonista uveo drugu osobu, antagonista, stvorivši nove mogućnosti za dramu.
- Godine 472. g. pr. Kr. napisao Perzijance, prvu sačuvanu dramu.
Sofoklo je
- uveo još jednu novinu – treću osobu,
- napisao Kralja Edipa, djelo koje se danas smatra najvećom grčkom tragedijom
Grčko kazalište nudilo je i dobre komedije. U početku je označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana. Najpoznatiji komediograf bio je Atenjanin Aristofan. Pjesnik komediograf smio je reći što god je htio, napasti i oklevetati istaknute javne osobe pa i bogove. Komedija se, za razliku od tragedije, bavila prvenstveno suvremenim događajima. Aristofanove komedije izvrstan su povijesni izvor za proučavanje svakodnevnog života Atene i njezinih stanovnika.
Grčko kazalište nudilo je i dobre komedije.
U početku je komedija označavala pjesmu komosa, tj. grupe mladića koji su na otvorenim prostorima izvodili šale na račun svojih sugrađana.
Najpoznatiji komediograf bio je Atenjanin Aristofan.
Pjesnik komediograf smio je reći što god je htio, napasti i oklevetati istaknute javne osobe pa i bogove.
Komedija se bavila prvenstveno suvremenim događajima, za razliku od tragedije. Aristofanove komedije izvrstan su povijesni izvor za proučavanje svakodnevnog života Atene i njezinih stanovnika.
Kazališnim predstavama mogli su prisustvovati svi slobodni muški stanovnici polisa, katkad i robovi. Prvi je red bio rezerviran za Dionizove svećenike i ugledne goste. Ostali su gledatelji mogli sjesti gdje god žele. Kazalište je bilo jedan od rijetkih javnih prostora u koji je pristup bio dopušten i ženama.
Publika je negodovanje u slučajevima loših predstava izražavala bacanjem hrane ili kamenja. U početku se plaćala ulaznica, a atenski je državnik Periklo odredio da ulaznicu plaća država kako bi potakao Atenjane da idu u kazalištu.
Glumci su bili iznimno cijenjeni, imali su svoje škole i osnivali putujuće družine.
Kazališnim predstavama mogli su prisustvovati svi slobodni muški stanovnici polisa, katkad i robovi.
- Prvi je red bio rezerviran za Dionizove svećenike i ugledne goste.
- Ostali su gledatelji mogli sjesti gdje god žele.
Kazalište je bio prostor u koji je pristup bio dopušten i ženama.
U slučajevima loših predstava, publika je negodovanje izražavala bacanjem hrane ili kamenja.
U početku se plaćala ulaznica, a atenski je državnik Periklo odredio da ulaznicu plaća država kako bi potakao Atenjane da idu u kazalištu.
Glumci su bili iznimno cijenjeni, imali su svoje škole i osnivali putujuće družine.
Zanimljivost
Sfinga je Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetki.
Zagonetka glasi: "Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"
Edip je na zagonetku točno odgovorio. Pokušaj i ti.
Odgovor je: čovjek.
Kad smo mali pužemo, kao odrasli hodamo na dvije noge, a u starosti se pomažemo štapom.