Antiteza (grč. anti- = protiv, thesis = položaj) stilska je figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast.
Antonimi su leksemi suprotstavljeni kojom svojom značenjskom sastavnicom.
Veza između izraza i sadržaja jezičnoga znaka dogovorna je (konvencionalna) i proizvoljna, odnosno arbitrarna.
Sigurno prepoznajete da te riječi vrše službu atributa. Prisjetimo se da je atribut, kao i apozicija, nesamostalan član rečeničnoga ustrojstva, što znači da stoji uz druge riječi u rečenici kako bi ih po čemu pobliže odredio (najčešće po kakvu svojstvu).
Pogledajte obilježene atribute i odredite uz koje su temeljne članove rečeničnoga ustrojstva (subjekt ili predikat) uvršteni.
U sljedećim smo rečenicama podvukli sve atribute i označili imenske predikate i subjektne skupove čiji su oni dio.
Enciklopedija je sustavan i iscrpan pregled ukupnoga ljudskog znanja ili posebnoga znanja o nekoj ljudskoj djelatnosti.
Leksikon nudi sažeta, osnovna objašnjenja različitih pojmova, imena, događaja, znanstvenoga i stručnoga nazivlja.
Hiperonim (nadređenica) je riječ koja ima šire značenje od ostalih riječi, tj. obuhvaća značenja svojih podređenih pojmova.
Hiponim (podređenica) je riječ koja ima uže značenje od nadređene riječi/pojma.
Kohiponimi (supodređenice) su dva hiponima (podređenice) ili više njih koji imaju isti hiperonim (nadređenicu).
Homonimi su leksemi istoga izraza, ali različitoga značenja (odnos istosti izraza, tj. isto pisanje i isti naglasak, a različitosti značenja).
| NASTAJANJE HOMONIMIJE | PRIMJERI |
|---|---|
| povijesno uvjetovane glasovne promjene | bȉti (postojati) i bȉti (tući) |
| tvorbeni postupci | istúpiti (iz+stupiti) i istúpiti (iz+tupiti) |
| udaljavanje značenja višeznačnica | kòsa (vlasi), kòsa (alatka) i kòsa (padina) |
| posuđivanje iz stranih jezika | pȁša (ispaša) i pȁša (osmanska titula) |
Izraz (ili označitelj) materijalna je strana jezičnoga znaka – ona koju možemo spoznati osjetilima – čuti je (kao niz glasova) ili vidjeti (kao niz slova). Svakom je izrazu pridružen određeni sadržaj (ili označeno).
Novo, prošireno značenje riječi naziva se prenesenim, izvedenim, odnosno konotativnim značenjem.
Riječi koje imaju više značenja, odnosno čijim je izrazima moguće pridružiti više različitih sadržaja, nazivamo višeznačne riječi, odnosno višeznačnice. Ta se pojava u jeziku naziva višeznačnošću (polisemijom).
Riječi koje imaju jedno značenje, odnosno one čijem se izrazu može pridružiti samo jedan pripadajući sadržaj (uglavnom termini i specijalizirani stručni pojmovi), nazivamo jednoznačne riječi ili jednoznačnice. Ta se pojava u jeziku naziva jednoznačnošću (monosemijom).
Priroda je jezičnog znaka dvodijelna – jezični se znak sastoji od izraza i sadržaja. Predmet na koji taj znak upućuje postoji neovisno o jeziku, dio je izvanjezične zbilje.
Leksem predstavlja ukupnost svih oblika i značenja neke riječi.
Lekseme proučava jezikoslovna disciplina koja se naziva leksikologija.
Svi leksemi nekoga jezika čine njegov leksik. Popis leksema nekoga jezika nalazi se u rječniku.
Leksikografija je disciplina koja se bavi sustavnim popisivanjem, opisivanjem i tumačenjem leksičkoga blaga nekoga jezika, odnosno sastavljanjem rječnika.
Grana jezikoslovlja koja proučava i opisuje leksik, tj. lekseme i odnose među njima, naziva se leksikologija.
Leksička semantika znanstvena je disciplina koja tumači prirodu leksema, značenja leksema (osnovno i preneseno) i odnose među njima, poput sinonimije, homonimije, antonimije, kao i hiperonimije i hiponimije.
Način oblikovanja prenesenoga značenja na temelju sličnosti, kojim nastaje novo, izvedeno, denotativno značenje riječi, naziva se metafora.
Metonimija je oblikovanje prenesenoga značenja na temelju nekih stvarnih odnosa, na temelju bliskosti, odnosno prostorne ili vremenske, asocijativne povezanosti.
Metaforični izrazi koji su se toliko ukorijenili i udomaćili u jeziku da ih govornici više ne povezuju s njihovim osnovnim, denotativnim značenjima nazivaju se okamenjenim ili leksikaliziranim metaforama.
Osnovno, glavno ili neutralno značenje riječi koje dijeli većina govornika naziva se još i denotativnim značenjem.
Polisemija (višeznačnost) je pojava da jedan leksem ima dva ili više značenja.
S obzirom na to da takav leksem ima dva ili više značenja, primateljima u određivanju njegova točnoga značenja pomažu jezični i izvanjezični kontekst.
Kada riječi imaju istu priopćajnu i komunikacijsku i uporabnu vrijednost, odnosno kada se podudaraju i u denotativnome i u konotativnome značenju, riječ je o potpunim ili apsolutnim sinonimima.
Primijetili smo da je rečenica glavna sintaktička jedinica kojom se izriče obavijest.
S obzirom na priopćajnu svrhu rečenice se dijele na izjavne, upitne i usklične.
Rečenicu možemo promatrati kao gramatičku jedinicu koja ima značenje i koja je isključena iz komunikacije ili je promatrati kao komunikacijsku, govornu jedinicu, koja ima smisao, i u tom je slučaju nazivamo iskazom.
Obavijesno ustrojstvo iskaza sastoji se od teme (onoga što nam je u iskazu poznato) i reme (nove obavijesti u iskazu).
Što je Ana jučer poslije večere radila?
Ana je jučer poslije večere čitala knjigu.
U odnosu na prvi iskaz, onaj u obliku pitanja, u drugom iskazu, odgovoru, možemo odrediti temu – Ana je jučer poslije večere i remu – čitala knjigu.
Riječ se može odrediti kao najmanja jezična jedinica koja stoji samostalno i kojoj se može pridružiti neko značenje.
Rječnik je popis leksičkih jedinica s njihovim tumačenjima ili prijevodom na drugi jezik.
Gramatičko ustrojstvo rečenice čine samostalni rečenični članovi (predikat, subjekt, objekt i priložna oznaka) i nesamostalni rečenični članovi (atribut i apozicija).
Riječi od kojih se sintagma sastoji nazivamo sastavnicama sintagme.
Jedna od njih uvijek je glavna sastavnica (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Ostale su riječi zavisne sastavnice, one dopunjuju glavnu sastavnicu i pobliže određuju njezino značenje (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Prema vrsti riječi glavne se sastavnice sintagme najčešće dijele na imenske (lijepa knjiga) i glagolske (čitati knjigu).
Sinonimi ili istoznačnice leksemi su koji imaju različite izraze (označitelje), a iste ili slične sadržaje (označeno). Značenjski odnos između dvaju ili više leksema koji imaju različite izraze i iste ili slične sadržaje naziva se sinonimija.
Sintaksa ili skladnja dio je gramatike koji proučava rečenicu i pravila po kojima se riječi slažu u spojeve riječi (sintagme) i rečenice, a rečenice u tekst.
Rečenica ima svoje dijelove koji se međusobno slažu prema određenim pravilima.
Riječ, spoj riječi (sintagma) i rečenica su sintaktičke jedinice.
Spoj riječi ili sintagma sintaktička je jedinica veća od riječi, a manja od rečenice. Čine je najmanje dvije gramatički povezane punoznačne riječi – lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati.
Prema tome, spojevi riječi u školi, ispod klupe, ispred kina, bez učenja i sl. nisu sintagme jer imaju samo jednu punoznačnu sastavnicu (druga je sastavnica u navedenim primjerima prijedlog).
Sročnost (slaganje) je podudaranje riječi prema njihovim gramatičkim kategorijama (npr. rodu, broju i padežu).
Riječi se mogu podudarati
Sročnost se još naziva i kongruencija prema latinskoj riječi congruentia koja znači sastati se, uklopiti se.
Stilski neobilježen red riječi u hrvatskome standardnom jeziku naziva se još i osnovnim, običnim, neutralnim redom riječi. U njemu subjekt dolazi ispred predikata, a objekt iza predikata.
U stilski obilježenom redu riječi promjene redoslijeda rečeničnih dijelova ovise o tome što nam je u toj rečenici obavijesno važnije i novo, odnosno o tome koji dio rečenice želimo više istaknuti. One dijelove rečenice koje želimo istaknuti stavljamo na početak i na kraj rečenice.