Antički junaci prikazivani su, osim u književnosti, i u drugim umjetnostima, primjerice u slikarstvu i kiparstvu.
Povratak
Pogledajte sljedeće tri fotografije. Razmislite kojim biste ih izrazima opisali, a da se pritom poslužite i pridjevom klasičan.
Klasičan štos, klasičan film, klasično odijelo... Pridjev klasičan odnosi se ovdje na neke provjerene i trajne vrijednosti u odnosu na, primjerice, neke pomodne ili aktualne trendove.
Klasično razdoblje
U književnosti, kad govorimo o klasičnom razdoblju, govorimo zapravo o prvom književnopovijesnom razdoblju – antičkoj književnosti stare Grčke i Rima, u kojem su se oblikovale neke od temeljnih, potom i uzornih književnih vrsta i stilskih postupaka.
Književnost je, dakako, postojala i prije. Uz usmenu književnost neka su uzorna i temeljna djela nastajala i stoljećima ranije. Ujedno su to i najstarija sačuvana zapisana djela u povijesti civilizacije koja predstavljaju i određuju njezine temelje, poput Biblije, potom i indijskih Veda, babilonsko-asirskog Epa o Gilgamešu, staroegipatskih tekstova i dr.
Pogledajte ilustraciju i prepoznajte o kojem je predstavniku klasične književnosti riječ.
Ne prepoznajte li jednog od najstarijih autora grčke i zapadnoeuropske književnosti općenito, posjetite poveznicu Hrvatske enciklopedije – te potom odgovorite na pitanja ispod.
Označite tvrdnje koje se na njega odnose.
Tko je, dakle, autor kojim započinje klasično razdoblje književnosti?
Antika kao razdoblje započinje Homerovim stvaralaštvom u 8. st. pr. Kr., a traje do pada Zapadnog Rimskog Carstva, sredinom 5. st.
Poslušajte zvučni zapis početka Homerove Ilijade i obratite pozornost na zvučnost njezina stiha heksametra čiji smo osobit ritam upoznali u jedinici 4.2. o poetskim tekstovima.
Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahìleja, Peleju sina,
Pogubnu, kojano zada Ahéjcima tisuću jada,
Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu
Poslala, à njīh je same učinila plijen da budu
Psima i pticama gozba; a Zeusu se vršaše volja,
Otkad se bjehu onòmad razdvòjili poslije svađe
Atrejev sin, junacima kralj, i dîvnī Ahìlēj.
(izvor: Homer, Ilijada, eLektire)
Prikaz antičkog junaka
Antički junaci prikazivani su, osim u književnosti, i u drugim umjetnostima, primjerice u slikarstvu i kiparstvu.
Ulomak iz Homerove Ilijade stoji na samom početku klasične književnosti odnosno zapadnoeuropske književne povijesti te otkriva neke temeljne odrednice svjetonazora koji određuje autore (i tekstove) klasičnog razdoblja.
Odgovorite na pitanja o Homerovu tekstu, pročitajte još jednom početnih sedam stihova Ilijade, prikažite svjetonazor starih Grka i otkrijte glavne sadržajne odrednice najstarijeg (autorskog) djela klasične književnosti.
Ep je, prema Homerovu modelu, postao i uzorna književna vrsta u kojoj se obrađuju velike, junačke teme, važne za život neke zajednice odnosno naroda. Prvi njegov veliki učenik bio je rimski pjesnik Vergilije.
Običaj da se na početku epa zaziva božanstvo na pomoć u pisanju tog velikog djela (u ovom slučaju božice (boginje) ili muze, jedne od devet zaštitnica umjetnosti) te pritom najavljuje tema koju autor namjerava opjevati, stilski je epski postupak koji se naziva invokacija.
Primjer 1.
Ilijada
(24 knjige, 15 693 heksametra) nosi ime po Iliju, drugom imenu grada Troje. Govori o Trojanskom ratu, no pjesnik nije prikazao cijeli rat, već samo događaje koji su se dogodili tijekom 51 dana u desetoj godini rata. Glavna je tema ovog junačkoga epa svađa između Ahileja i Agamemnona zbog otmice robinje Briseide, a zatim Ahilejev gnjev usmjeren prema trojanskom junaku Hektoru, koji je ubio Ahilejeva prijatelja Patrokla.
Primjer 2.
Odiseja
(24 knjige, 12 110 heksametara) nosi ime prema glavnom junaku Odiseju i govori o njegovu povratku na Itaku. Nakon desetogodišnjeg rata pod Trojom Odisej deset godina luta morima i proživljava mnoge opasnosti i pustolovine. Izgubivši prijatelje, vraća se na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su navaljivali na njegovu vjernu ženu Penelopu. Okosnicu djela čine Odisejev povratak i osveta proscima, a uz to prikazana su i prethodna junakova desetogodišnja lutanja.
Pridružite pripadajuće pojmove autorima.
Anakreont, jedan od najvećih starogrčkih pjesnika izražava karakterističan odnos prema životu starih Grka i Rimljana. Poslušajte pjesmu Pijuckajmo.
Anakreont
Pijuckajmo
Hajde, momče, nosi nama
Čašu veću da na dušak
Iskapim je. Deset nalij
Mjera vode, a pet vina!
Bez obijesti svake želim
Opet sad se proveselit.
Hajde, nemojmo mi više
S krikom, vikom kao Skiti
Uz čašu se zabavljati,
Piti, nego pijuckajmo,
Krasne pjesme pripjevajmo!
(izvor: Izbor iz antičke poezije: Grčka, Zagreb: Katarina Zrinska, 1998.)
Odgovorite na pitanja u nastavku i upotpunite svoju predodžbu o antičkom pogledu na svijet.
Antički svjetonazor
Radost uživanja u životu, ovozemaljskim slastima, optimizam i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi karakteristično je načelo u svjetonazoru starih Grka i Rimljana, koje se naziva hedonizam. Uz politeizam (mnogoboštvo) i iznimno bogatu mitološku tradiciju osnovno je izvorište tema tekstova klasičnog razdoblja.
Hedonizam podrazumijeva traženje i poistovjećivanje svrhe života i čovjekova djelovanja s (primarno senzualnim) užitkom, u etičkom smislu poistovjećuju se dobro i užitak.
Razvrstajte najpoznatije lirske pjesnike klasičnog razdoblja prema jeziku na kojem su stvarali.
Pogledajte sljedeći prikaz. Razmislite koju vrstu dramskog djela simbolizira crna, a koju bijela maska, odnosno na što upućuje u svijetu glume i teatra.
Maska ili obrazina, krinka, krabulja, prekrivalo je za lice izrađeno od kartona, kože, krzna, drva, različitih vrsta tkanina i drugih materijala. U kazalištu se maska rabila već u starogrčkom razdoblju, u ritualima vezanima uz kult božica Artemide i Demetre, no poglavito boga Dioniza, a iz tih se rituala prosopon (maska, lice) prenio i na antičku tragičku i komičku pozornicu 5. st. pr. Kr., gdje je bio neizostavnom sastavnicom glumčeva nastupa, bilo da je on bio dio kora ili jedan od agonista. Na temelju škrtih opisa i drugih materijalnih nalaza procjenjuje se kako je maska bila izrađena od kože ili drva, jarkih boja, navlačila se preko glave te je jasno obilježivala žanrovsku, spolnu, naraštajnu i društvenostatusnu pripadnost lika. Tako je malen broj glumaca mogao glumiti veći broj uloga uz brze izmjene scenske pojave. (izvor: Hrvatska enciklopedija)
U 5. st. pr. Kr. povijest književnosti bilježi procvat središnje književne vrste klasičnoga grčkog razdoblja – tragedije. O nastanku tragedije više pojedinosti možete saznati u jedinici o dramskim tekstovima (4.3).
Kronološki poredajte najveće grčke tragičare.
Pročitajte ulomak Sofoklove Antigone, jedne od najčuvenijih grčkih tragedija.
Primjer 3.
Antigona
(...)
Al' sudi, kako hoćeš, ja ću onoga
Sahranit! S takva djela dika mi je mrijet,
Jer draga do njeg – do dragog ću u grob leć,
Učiniv sveti grijeh. Ta dulje sviđat se
Ja svijetu moram onom negol' ovome,
Jer ondje dovijek ću počivat. Sviđa l' se
Onako tebi, zakon božji pogazi!
Ismena
Ma ja ga ne gazim, već građanima baš
Usprkos radit nijesam vrsna ja.Antigona
Ti 'vako možeš branit se, al' ja ću poć,
Sad grob da naspem premilome bratu svom.
Ismena
Ao meni, jadna! Kako li me za te strah!Antigona
Ne strepi za me! Daj siguraj udes svoj!(...)
Ismena
Za nemogućim uopće ne valja ić.Antigona
Za takvu riječ na tebe ću zamrzit ja,
A mrska ćeš i pokojniku s pravom bit.
Al' pusti mene pa i taj moj nerazum,
Strahota ta nek zadesi nas! Al' štogod
Zadesilo me, dično mrijet ću svakako!Sofoklo, Antigona
(izvor: Sofoklo, Antigona, eLektire)
Odgovorite na pitanja u nastavku i ustanovite temeljna obilježja tragedije kao književne vrste.
Tragedija je napisana u stihu, uzvišenim stilom.
Tema je već otprije poznata publici?
Označite istinite tvrdnje o naslovnoj junakinji.
Trenutak zapleta u kojem protagonistica odlučuje slijediti božanske, najviše, moralne zakone i pokopati vlastita brata čime izravno dolazi u sukob s naredbom svoga ujaka i aktualnog kralja Kreonta, trenutak je u kojem započinje zaplet tragedije Antigona.
Ujedno se odmah prepoznaju temeljne osobine lika koji je u središtu svake tragedije – tragičnog junaka.
Promotrite sljedeći videozapis i izdvojite ključna obilježja grčke tragedije.
tema iz mitologije, stih, uzvišen stil, tragičan junak, tragičan sukob, tragična krivnja te tragičan kraj. Također, svaka tragedija uz glumce sadrži kor koji najčešće predstavlja glas naroda u djelu, komentirajući dramsko zbivanje i izvodeći korske pjesme, čime pojašnjava radnju i doprinosi dramatičnosti pojedinih prizora.
Cilj je tragedije, prema čuvenom grčkom teoretičaru Aristotelu, postići katarzu – suosjećajući s tragičnim junakom i njegovom sudbinom koji završava tragično iako u stvari nije kriv (tragična krivnja). Gledatelj se pročišćuje od negativnih osjećaja, spoznaje prave vrijednosti i postaje plemenitijim.
Kao prvi teoretičar tragedije Aristotel je držao da katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako ''pročistiti'' osjećaje gledatelja (O pjesničkom umijeću, VI). Aristotelovo shvaćanje katarze zapravo je tumačenje uvjerenja grčkih tragičara da se mudrost stječe učenjem kroz ''patnju''.
(prema izvoru)
Također Aristotel smatra kako klasična drama mora poštovati pravilo tri jedinstva – mjesta, vremena i radnje. Jedinstvo mjesta podrazumijeva da se radnja odvija na jednome mjestu, jedinstvo vremena da se odvija u jednom, neprekinutom vremenskom slijedu, a jedinstvo radnje da nema ispreplitanja više usporednih radnji.
Terapeutska moć kazališta tako je kod starih Grka blisko povezana sa svetim, religioznim, obrednim iskustvom pročišćenja. Ulaz na sve predstave bio je besplatan, a čak su se (iz opisanih razloga) puštali i zatvorenici na slobodu kako bi svjedočili izvedbama. Autori su se međusobno natjecali za pobjedu, a najbolji bi simbolično bio okićen bršljanovim vijencem.
Razvrstaj obilježja temeljnih dramskih vrsta klasičnoga razdoblja:
Od starih Grka, potom i Rimljana, potekli su najrazličitiji komediografski žanrovi poput mima, farse, pučkih improvizacija. Najutjecajnija je bila tzv. atička komedija čiji su najpoznatiji predstavnici grčki komediografi Aristofan i Menandar, a preuzeli su je kao tzv. palijatu kasniji rimski majstori komedije poput Plauta i Terencija.
O najpoznatijim komediografima klasičnoga razdoblja možete za početak istražiti na sljedećoj poveznici.
U ovoj smo se jedinici, na primjerima nekih od najpoznatijih tekstova, upoznali s osnovnim obilježjima prvog književnopovijesnog razdoblja svjetske književnosti, po mnogočemu uzornom i najutjecajnijem u oblikovanju svih kasnijih književnih vrsta europske (zapadne) književnosti. Izdvojili smo temeljne predstavnike triju književnih rodova, osnovne odrednice pojedinih vrsta kao i obilježja svjetonazora antičkog čovjeka koji određuje tematski kompleks djela klasične književnosti.