Radost uživanja u životu, ovozemaljskim slastima, optimizam i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi karakteristično je načelo u svjetonazoru starih Grka i Rimljana, koje se naziva hedonizam. Uz politeizam (mnogoboštvo) i iznimno bogatu mitološku tradiciju osnovno je izvorište tema tekstova klasičnog razdoblja.
Hedonizam podrazumijeva traženje i poistovjećivanje svrhe života i čovjekova djelovanja s (primarno senzualnim) užitkom, u etičkom smislu poistovjećuju se dobro i užitak.
Antika kao razdoblje započinje Homerovim stvaralaštvom u 8. st. pr. Kr., a traje do pada Zapadnog Rimskog Carstva, sredinom 5. st.
Bajka je književna vrsta koja se prenosila usmenim putem. Bavi se temom borbe dobra i zla, pri čemu su likovi crno-bijelo okarakterizirani. Radnja se događa među čudesnim i natprirodnim bićima (vilama, vješticama, divovima, patuljcima, zmajevima, začaranim kraljevićima i kraljevnama, čudotvornim predmetima…). U usmenoj (narodnoj) bajci dobro uvijek pobjeđuje zlo. Bajke koje pišu književnici nazivamo umjetničkim bajkama.
Basna je kratka poučna priča u prozi ili stihovima u kojoj su glavni likovi personificirane životinje ili predmeti koji predstavljaju ljudske karaktere. Izruguju se ljudske mane (škrtost, hvalisavost, pohlepa, umišljenost, kukavištvo...). Završavaju poukom, najčešće istaknutom na kraju basne.
Božanstvena komedija sastoji se od triju dijelova (Pakao, Čistilište, Raj) u kojima se pripovijeda u stihovima podijeljenim u tercine (strofe od triju stihova). Svaki dio ima 33 pjevanja, što s uvodnim pjevanjem čini ukupno 100 pjevanja.
Naglašava se broj tri koji simbolizira Sveto Trojstvo (Oca, Sina i Duha Svetoga) te brojka 100 koja simbolizira cjelovitost i savršenstvo. Obilježje srednjeg vijeka je upravo pridavanje simboličnih značenja brojevima.
U skladu sa svojom namjenom i mjestom izvođenja takve se drame nazivaju crkvenim prikazanjima.
Dekameron Giovannija Boccaccia zbirka je od 100 novela te se naslov prevodi kao Knjiga 10 dana jer desetero mladih (sedam djevojaka i tri mladića) tijekom deset dana prepričava priče. Svakog dana svaki od njih prepriča jednu priču, odnosno ukupno se svakog dana prepriča deset priča. Pričali su kako bi skratili vrijeme koje su provodili izvan Firenze u strahu od kuge koja njome vlada.
Dramski sukob može biti vanjski (između dvaju i više likova) ili unutarnji (lik je u dvojbi, proturječnostima, u sukobu sam sa sobom).
Vanjski se sukob očituje u dijalogu – karakterističnom obliku izražavanja dramskih likova, kada dva ili više dramskih lica iznose misli u neposrednom razgovoru.
Unutarnji sukob očituje se u monologu – govoru jednog dramskog lica u kojem iznosi svoja razmišljanja, dvojbe, stavove...
Ustanovili smo koja su sve temeljna obilježja po kojima prepoznajemo dramski tekst. Pretvaranje nedramskoga (obično pripovjednoga) teksta u dramski, njegova prilagodba u svrhu prikazivanja na pozornici, filmske ili televizijske ekranizacije naziva se dramatizacija.
Dramska napetost jedna je od ključnih odrednica svake drame.
Tradicionalni dramski tekstovi temelje se na dramskom sukobu koji može biti vanjski – između likova i unutarnji – u jednom liku koji ima neku dvojbu. Tema tradicionalnih dramskih tekstova stoga je najčešće neki sukob, dok ga moderni dramski tekstovi često ukidaju kako bi se, primjerice, ukidanjem napetosti koja proizlazi iz sukoba upozorilo na monotoniju svakodnevice.
Stilske figure koje se zasnivaju na zvukovnome učinku, na ponavljanju određenih glasova i riječi, obogaćujući iskazane sadržaje dodatnim dojmovima i značenjima, nazivaju se figure dikcije.
Iz osnovne škole poznajete aliteraciju, asonancu i onomatopeju.
Figure riječi ili tropi stilska su izražajna sredstva koje nastaju promjenom osnovnog značenja riječi. Neke su od najpoznatijih personifikacija, metonimija i metafora.
Kanconijer Francesca Petrarce pjesnička je zbirka podijeljena u dva dijela. Prvi dio govori o djevojci Lauri za njezina života. Drugi dio govori o Lauri nakon njene smrti.
U književnosti, kad govorimo o klasičnom razdoblju, govorimo zapravo o prvom književnopovijesnom razdoblju – antičkoj književnosti stare Grčke i Rima, u kojem su se oblikovale neke od temeljnih, potom i uzornih književnih vrsta i stilskih postupaka.
Književnost je, dakako, postojala i prije. Uz usmenu književnost neka su uzorna i temeljna djela nastajala i stoljećima ranije. Ujedno su to i najstarija sačuvana zapisana djela u povijesti civilizacije koja predstavljaju i određuju njezine temelje, poput Biblije, potom i indijskih Veda, babilonsko-asirskog Epa o Gilgamešu, staroegipatskih tekstova i dr.
Književni pravac ima ista obilježja kao i epoha. Razlika je u tome što se pravci pojavljuju u samo nekim nacionalnim književnostima, ali ne u svima. Pravci stoga traju paralelno s nekim književnim razdobljem.
Književno je razdoblje vrijeme u kojem se pišu djela istih ili sličnih obilježja (primjerice, pouke, stil, likovi, tema itd.). Razlog takvom pisanju su isti ili slični pogledi na svijet koji su imali pisci tog razdoblja.
Književnost je uvijek osobita jezična pojava. Ono što je rečeno u književnim djelima ne može se nikada i bezuvjetno izreći ni na kakav drugačiji način.
(Milivoj Solar)
U kratke ili jednostavne prozne vrste ubrajaju se mit, legenda, saga, bajka, basna, poslovica i zagonetka.
Legenda je jednostavan književni oblik, pripovijest o značajnim događajima iz prošlosti, o životu povijesnih osoba, o postanku gradova, utvrda i njihovih imena i sl. Likovi su često svetci, vladari, povijesne osobe, ali i ljudi iz naroda. Govori o općeljudskim vrijednostima (pravednosti, hrabrosti, dobroti, poštenju), opisuje život svetaca, ljubav između pripadnika različitih staleža, ratnim pohodima i sl. Legenda pripovijeda tako da povezuje stvarni događaj ili osobu s nestvarnim, izmišljenim događajima.
Lirski subjekt u pjesmi je glas koji iznosi osjećaje, opisuje raspoloženje ili promišlja o nekom pitanju.
Obilježjima lirske poezije smatraju se, dakle, ritmičnost, melodioznost, slikovitost, osjećajnost i sugestivnost, svakako i sažetost izraza, a ponajviše specifičan način služenja riječima koji, u razlici od svakodnevnoga govora, ističe zvukovni karakter riječi, kao i mogućnost njihova višesmislenog, figurativnog značenja koje se očituje u uporabi raznovrsnih stilskih izražajnih sredstava.
Ako pripovjedač ne pokazuje očitu sklonost prema nekom liku ili skupini likova, ne donosi sudove o onom o čemu pripovijeda te opisuje situacije kritički – navodeći i pozitivne i negativne strane neke pojave, kažemo da je objektivan pripovjedač. Najčešće pripovijeda iz više perspektiva, odnosno nudeći čitatelju uvid u situacije iz više različitih perspektiva, iako može pripovijedati i iz perspektive samo jednog lika.
tema iz mitologije, stih, uzvišen stil, tragičan junak, tragičan sukob, tragična krivnja te tragičan kraj. Također, svaka tragedija uz glumce sadrži kor koji najčešće predstavlja glas naroda u djelu, komentirajući dramsko zbivanje i izvodeći korske pjesme, čime pojašnjava radnju i doprinosi dramatičnosti pojedinih prizora.
Pjesničke slike, podsjetimo se, s obzirom na osjetila kojima su doživljene, dijele se na vizualne ili vidne, auditivne ili slušne, olfaktivne ili mirisne, taktilne ili dodirne i gustativne ili okusne.
Poslovica je sažeta izreka koja donosi neku životnu mudrost ili mudru misao. U obliku tvrdnje ili upute izražava se životna pojava kao osobno iskustvo, no ono upućuje na općeljudsko iskustvo. Nastale su u narodu te se prenosile na nove naraštaje. Nazivaju se i aforizmi, sentencije, maksime, gnome i krilatice. Postoje internacionalne poslovice koje su zajedničke mnogim narodima svijeta.
Radnju iz videa mogli bismo i ispripovijedati.
Pripovijedanje ili naracija je pričanje, iznošenje nekog događaja.
Pripovijedanje podrazumijeva nizanje događanja, likove, njihove odnose i karakterizaciju, mjesto i vrijeme radnje, fabulu i njezine dijelove.
Fabula je slijed događaja u pripovjednom djelu, a obuhvaća razvoj i slijed radnje.
| Dijelovi fabule |
|---|
| uvod |
| zaplet |
| vrhunac |
| obrat/preokret |
| rasplet |
Svako djelo ne mora imati sve navedene dijelove, a moguće je i da jedno djelo sadrži više zapleta, obrata ili raspleta.
Pripovijest pripovijeda o događaju u dužem vremenskom razdoblju. Prikazuje više likova, ali se pozornost usmjerava samo na jedan ili dva lika. Najčešće se likovi ne razvijaju, nego ih upoznajemo u jednom stanju (za razliku od romana u kojem prolaze različite faze). Pripovijedanje teče umjereno i jednostavno. Događaji se obično iznose kronološkim redom.
Pripovjedač u prvom licu govori o onom što se dogodilo njemu samom, odnosno o događajima u kojima je sudjelovao. Budući da nema potpun uvid u događaje, naziva se i nepouzdani pripovjedač.
Pripovjedač u trećem licu govori o onom što se dogodilo drugima, zna što se i na koji način događalo te ima uvid i u prošlost likova, njihove misli i osjećaje. U tom ga se slučaju naziva i sveznajući pripovjedač (postoje i pripovjedači u trećem licu koji nisu sveznajući).
Proza (grč.), u najširem smislu, nevezani je govor koji se ne koristi stihom. Prozni se tekstovi mogu podijeliti na znanstvenu prozu (traktati, studije, disertacije, rasprave i članci), historiografsku prozu, dokumentarnu prozu (biografije, memoari, autobiografije) te umjetničku prozu (drame, romani, pripovijetke, priče, novele, eseji).
Književne vrste u kojima se događaji iznose u proznom obliku nazivaju se prozne književne vrste. Razlikujemo dvije glavne skupine proznih književnih vrsta s obzirom na njihov opseg. To su kratke ili jednostavne vrste i duge ili složene vrste.
Roman je najopsežnija i najsloženija prozna pripovjedna vrsta. Najčešće ima razvijenu fabulu i razgranatu kompoziciju. Važan je pripovjedač koji pripovijeda o temi te građa koju uzima iz života, usmene predaje, povijesnih izvora i sl.
Shakespeareov sonet ima drugačiji oblik od talijanskog/Petrarcina te se sastoji od tri četverostiha (katrena) i jednog dvostiha (distiha). Takav se sonet po njemu zove Shakespeareov ili engleski ili elizabetanski sonet.
Razlikujemo tri književne vrste koje se ubrajaju u složene prozne vrste. To su pripovijest, roman i novela.
Sonet je lirska pjesma od četrnaest stihova; dvije strofe od po četiri stiha (katreni), povezanih (najčešće obgrljenom ili unakrsnom) rimom te dvije strofe od po tri stiha (tercine), također povezanih rimom. Petnaest soneta čini sonetni vijenac, pri čemu je petnaesti sonet sastavljen od prvih, odnosno posljednjih stihova ostalih četrnaest. Sonet se u hrvatskome još naziva zvonjelica.
Stih je grafička, ritmička, zvukovna, sintaktička i značenjska cjelina. Riječ dolazi iz grčkog jezika i označuje redak u pjesmi.
Zagonetka je zadatak ili pitanje postavljeno skrivanjem pravog odgovora igrom riječi ili korištenjem dvosmislenih riječi. Misao, predmet ili događaj ne prikazuje se izravno, nego u obliku metafore koju treba odgonetnuti. Sastoji se od dvaju dijelova — zagonetljaja i odgonetljaja. Postoje zagonetke pitalice, zagonetke šale i poruge, računske zagonetke, zagonetke “igre riječima” i dr.