Kako stvarno izgledaju književni likovi?

Da li zbog vrućine ili pukom igrom slučaja zametnula se jučer rasprava o tome jesu li opisi likova u književnosti nužni? Ima autora koji će detaljno portretirati likove u romanu ili priči (ovdje prije svega mislimo na fizički izgled), a čitatelj će svejedno zanemariti sav njegov trud i zamisliti svoju verziju Ane Karenjine.

To se, posebice kod iskusna čitatelja, događa samo po sebi, automatski. Te slike koje su tako brzinski kreirane negdje, u nekoj od tamnih komora naše svijesti, važnije su od slike koju je autor s nama nesebično podijelio. Je li on, autor, opisujući fizički izgled svojeg lika zapravo portretirao osobu iz stvarnog života, nekog poznatog, bliskog – možda suprugu ili djevojku iz razreda, prijateljevu sestru? Ili je, gluho bilo, od više osoba kreirao jednu!?

Uzalud mu trud, naša svijest će usprkos svemu isporučiti drugačiju sliku Ane Karenjine i njih dvije uopće neće sličiti jedna drugoj. Međutim, karaktere likova, pogotovo ako ih je autor vješto gradio, to poštujemo, uvažavamo bez otpora. Zašto onda na isti način ne uvažimo i onaj detaljni opis fizičkog izgleda lika? Čovjek nam na dvije stranice opisuje svaki madež na licu, obrve, oblik nosa i usana, sve živo – i ništa! Čitatelj ima svoju sliku, ona mu je prirodno došla i nje će se držati. Vjerojatno i autori znaju da se to događa i nije im drago zbog toga, ali što da rade, ne mogu nam ništa.

Ili ipak…!? U drugom romanu mogu nam uskratiti opsežan opis likova i ostaviti tek šačicu detalja lukavo razasutih na više mjesta. Sve praznine ionako će popuniti sam čitatelj. Autor će imati svoju sliku, a svaki čitatelj svoju, pa ćemo imati na desetke ili stotine tisuća slika Ane Karenjine.

Prava zabava nastaje kada autorovo djelo oživi na velikim ili malim ekranima. Ana Karenjina će jednom osvanuti u obličju Grete Garbo (1935), drugi put bit će to Viven Leigh (1948), pa Jacqueline Bisset (1985), Sophie Marceau (1997) ili Keira Knightley (2012)… Neke od njih svidjet će nam se više, neke manje, ali ni jedna od njih neće biti ona naša Ana. Ispada da je ona jedina prava. Ta slika, da se razumijemo, može se mijenjati kroz vrijeme, ne mora biti postojana kano klisurina.

Ostaje pitanje – jesu li opisi likova u književnosti nužni?

U raspravi se izrodilo nekoliko mogućih odgovora:

Prvi – nisu nužni, ali neka ih autor svejedno podijeli s nama, ipak su to njegovi likovi, a mi ćemo ih zamisliti po svom jer drugačije ne ide.

Drugi – autor ne mora iscrpno iscrtati fizički izgled likova, može kroz radnju istaknuti pokoji detalj svjesno prepuštajući čitateljevoj mašti da sama doradi portret.

Treći – autor ima u glavi sliku svog književnog lika, ali je uopće ne mora podijeliti s nama. I to je moguće, zašto ne.

Ako ostavimo filmove i kazališne predstave po strani, većina knjiga ionako nikada neće biti ekranizirane ili postavljene na kazališne daske, ostaje činjenica da ih mi, čitatelji, ekraniziramo u svojoj glavi dok čitamo. Na koncu, iskrsnulo je i pitanje – po čemu onda mi gradimo te slike? Jesu li naše Ane Karenjine nastale po uzoru na stvarne osobe? Jesu li to verzije žena koja poznajemo? Teško je reći, jer slike iz mašte nisu fotografije, niti su isklesane u mramoru, mogu se mijenjati kako vrijeme prolazi.

Ama, opet, od nečega su morale nastati, a katkad je sve jasno. Hans Castorp, mučenik iz Čarobne gore, pa to je naš redar Damjan. I to jedan kroz jedan! Da, neki od književnih likova savršeni su dvojnici likova koje poznajemo u stvarnosti.

Samo malo, Čarobna gora izašla je iz tiska 1924., dakle, Hans Castorp je desetljećima stariji od Damjana. Što ako je Damjan kakvog danas poznajemo zapravo nastao po slici i prilici Mannovog književnog lika!? Nije to bio oduvijek, ali se nekakvom čudnom metafizikom mogao razviti u njega. Na ovom mjestu rasprava je utihnula, vjerojatno od strave i užasa pri pomisli da bi se stvarni ljudi pod određenim okolnostima mogli razviti u likove iz literature i ostati takvi do kraja života.

Što bi rekao B. – „Ni lenonice nisu bile lenonice u samom početku, bile su samo naočale okruglih okvira, a onda se pojavio John Lennon i proslavio ih… ili su one proslavile njega!?“