Školski esej

Napišite školski raspravljački esej na zadanu tezu:

Književnost ima zadaću preventivno humanizirati čovječanstvo.

1. tekst

Raskoljnjikov se opet nasmiješi. U jedan je mah razumio, o čem se radi i na što bi da ga navedu. Sjećao se svoga članka. Odluči, da primi izazov.

- Nije kod mene sasvim tako, - započne on priprosto i skromno. - Uostalom, priznajem, vi ste ga gotovo vjerno iznijeli, pa možda, ako vas je volja, i sasvim vjerno... (Kao da mu je prijatno pristati uza to, da je sasvim vjerno.) Razlika je jedino u tom, što ja nipošto ne tvrdim, da neobični ljudi svakako moraju i da su dužni činiti svagda svakojaka nedjela, kako vi velite. Meni se štoviše čini, da takav članak ne bi ni propustili u štampu. Ja sam jedino natuknuo, da "neobični" čovjek ima pravo... to jest, nema oficijelno pravo, nego sam ima pravo dopustiti svojoj savjesti, da prekorači... neke zapreke, a i to jedino onda, ako to iziskuje ostvarenje njegove ideje, koja je gdjekada spasonosna za cijelo čovječanstvo. Vi izvoljeste reći, da je moj članak nejasan; ja ću vam ga objasniti, koliko mogu. Možda se i ne varam, što mislim, da vi to valjda i želite; izvolite dakle. Ja mislim: ako se Kepplerova i Newtonova otkrića, uslijed kakvih kombinacija, ne bi bila mogla čovječanstvu objasniti ni uz koji drugi uvjet, nego da bude žrtvovan život jednoga, desetorice, stotine i tako dalje ljudi, koji smetaju tomu otkriću, ili su mu na putu i priječe ga, to bi Newton imao pravo i bio bi dapače obvezan... ukloniti tih deset ili sto ljudi, da svoja otkrića objavi cijelom čovječanstvu. Iz toga uostalom ne slijedi nipošto, da Newton ima pravo ubijati svakoga, koga misli, koga sretne ili skobi, ili krasti svaki dan na trgu. Dalje ja, sjećam se, razvijam u svom članku, da su svi... no, na primjer, i zakonodavci, i utemeljitelji čovječanstva, počinjući od najdrevnijih, te nastavljajući s Likurzima, Solonima, Muhamedima, Napoleonima i tako dalje, svi do jednoga bili zločinci već po tom, šta su, dajući novi zakon, tim samim kršili stari zakon, sveto poštivan od društva, baštinjen od djedova, te naravno nisu prezali ni pred krvlju, ako im je samo mogla pomoći ta krv, gdjekada sasvim nedužna i junački prolivena za drevni zakon. Vrijedno je uočiti i to, da su ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva većinom bili osobito strašni krvoloci. U jednu riječ, ja zaključujem, da i svi ljudi, ne samo veliki, nego i oni, koji iole skreću s kolotečine, to jest, koji su iole sposobni, da reknu išta novo, - moraju po prirodi svojoj biti svakako zločinci, više ili manje, razumije se. Inače im je teško izići iz kolotečine, a da ostanu u kolotečini, tome se dabome ne mogu privoljeti. U jednu riječ, vi vidite, da tu nema dosad ništa osobito novo. To se tisuću puta već napisalo i pročitalo. Što se pak tiče moje razdiobe ljudi na obične i neobične, priznajem, da je ta razdioba nešto samovoljna, ali ja to i ne nastojim dokazati točnim ciframa. Ja jedino vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao, da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one, u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste su tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro pa svojim crtama: prva vrsta, to jest, materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Zločini su tih ljudi, razumije se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različnim izjavama, da se u ime boljega razruši današnje. No ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti sam sebi, da korakne preko krvi, što uostalom zavisi o ideji i njezinoj veličini, to zapamtite! Jedino u tom smislu govorim ja u svom članku o njihovu pravu na zločin. (Sjećate se, mi smo i započeli od pravnoga pitanja.) Uostalom, nemojte se mnogo uzrujavati: masa skoro nikada ne priznaje njima to pravo, nego ih kažnjava i vješa (više ili manje), te time pravedno izvršuju svoje konzervativno određenje, ali ta ista masa, u budućim svojim pokoljenjima, diže te pogubljene ljude na pijedestal i klanja im se (više ili manje). Prva je vrsta svagda gospodar sadašnjosti, druga vrsta gospodar budućnosti. Oni prvi čuvaju svijet i množe ga brojem; ovi drugi kreću svijet i vode ga k cilju. I ovi i oni imaju sasvim jednako pravo, da postoje. U jednu riječ, kod mene imaju svi jednako pravo, i vive la guerre éternelle,42 dok ne nastane Novi Jeruzalem, razumije se! F. M. Dostojevski

1. tekst

A onaj tko je važan ne smije biti dobar?

- Ne bi smio ... odnosno, ne može. On je odgovoran. On mora u sebi izgraditi svoju vlastitu zlobu da mu se ne bi desilo da povjeruje u dobrotu. On mora sumnjati. A to znači paziti, motriti, slušati (pa i prisluškivati), loviti riječi, vrtjeti ih i prevrtati da bi im otkrio skriveni smisao, misao koja ugrožava i koja je opasna. On će tako odrediti i svoju misao, svoj stav, svoje djelovanje. Ako znam da postoji hulja koja mi kani zapaliti kuću (a takva hulja doista postoji), ja neću sjediti kod tople peći i recitirati „bit il ne bit“ sa suzama u očima. Vjerovati da možda ipak neće zapaliti ... i čekati da postanem tragično lice. Nabit ću pušku i vrebat ću iza prozora da ucmekam hulju prije nego podmetne vatru.

- A što ako hulja misli: gle, ako hulju ne potpalim ona će mene potpaliti?

- Nije važno što hulja misli (to uostalom i znadem), važno je što radi. Važno je da budem od nje jači ili makar spretniji.

- Znači, ako sam pravo shvatio, „preventivna dehumanizacija“ sastojala bi se u isključenju mogućnosti svake dobrote, u teoretskom uništenju dobrote?

- Privremenom uništenju, da, dok ne nastanu uvjeti za njezino istinsko postojanje. Naivno je i glupo u ovom svijetu biti dobar. To je uostalom i lažna dobrota, prema tome i lažna tragičnost. Nije nam potrebna tragedija da bismo otkrili tu strahovitu istinu. Štoviše, ona nam tu istinu i skriva šarmom umjetnosti, ona nas zavodi na uživanja podižući koketno pred nama svoju prljavu tatarsku suknju i pokazujući gadosti života uz zavodnički osmijeh. Čak ni smrt tu nije ozbiljna. I ništa nije ozbiljno i sve je naprosto lijepo i sve je poželjno. A ja hoću istinu gledati golu bez tragičnih dronjaka. Jer ja znam da ispod tih krpa postoji druga tragičnost, ona duboka i prava i strašna, i da mi tu nikakav Racine ni Shakespeare ne može pomoći. Ja nisam Hamlet, ja znam odmah u početku da mi želi ubiti oca i oženiti majku i da bih to spriječio ...

- Vi ćete njega ubiti.

- Dakako, makar teoretski.

- A otkud znate sa sigurnošću da će stric ubiti?

Otkud? Odgovorimo pitanjem: a zašto ne bi ubio, što ga sprečava? Zašto ne bi, ako mu to može pružiti sva ona zadovoljstva o kojima je cijeloga života sanjao? Vi dakako nećete ubiti, ali nemojte suditi po sebi. U tome i jeste naša pogreška i ... nepopravljivi propust: što sudimo po sebi. A nitkov s time i računa, da ćemo suditi po sebi, da nećemo posumnjati. Ali valja suditi po njemu, zato i kažem, treba motriti sumnjičavo i s nepovjerenjem, valja znati unaprijed. A mi se odviše sobom bavimo, odviše pipamo svoje slabosti i mislimo da smo ne znam kakvi grešnici. Dotle se on sprema, smišlja bez nadzora, u sigurnosti, prekasno je poslije lupati se po čelu: ah, da sam znao, da sam mogao slutiti! Kako to da nisam opazio, da nisam pomislio, da nisam prije obratio pomnju?... Sve je prekasno, sve je učinjeno. I sad se treba osvećivati, a za to nismo sposobni. Pa mislimo: a čemu sve to, čemu osveta, kad našeg oca više nema, a majka je legla u krevet s ubojicom? Razmišljamo. „Razmišljanje naš čini kukavicama.“ Očajavamo. A on i želi naše očajavanje, naše fizičko mirovanje, za njega to znači sigurnost. Mi pravimo tragedije da ljudi plaču, a on se smije i uživa što je od njega napravljena umjetnost. Umjetnost doduše njega ubija u tragediji (a ponekad ga i ne ubija), no ubija ga umjetnički simbolički, a fućka on na njezine simbole, kad on zna da živi. Čak uživa i u simbolima, u kojima više ne nalazi sebe već nekog drugog, pa i suzu prolije nad sudbinom toga drugog, zbog uživanja. O, mi nitkovu odajemo velike počasti u tragediji! A u životu ostavljamo mu da uživa svoj zločinački plijen. Ostavljamo mu i život koji ne samo ne zaslužuje, nego je i opasan po druge živote. Hulju valja na vrijeme ukloniti. Stvarno i jednostavno, ne simbolički, bez ceremonija i katarza i kerefeka tragičnoga patosa po Aristotelu.

- Znači, trebalo bi preventivno ubijati da ne budemo ubijeni? – zaključi Melkior s osmijehom koji mu se ledio na ustima. – Samo, koga ubijati? Po kakvom kriteriju?

- Po jednostavnom, po medicinskom. Postoje simptomi. Kako kirurg zna gdje valja rezati? Zar mu je za to potreban nekakav kriterij? On naprosto otkriva gdje se krije bolest što ugrožava život organizma. Stanovitu ulogu tu igra i talent, i znanje, intuicija, ali vrlo često i najobičnije lukavstvo. Ubojica se pritajio i valja ga izazvati. Valja ga izmamiti iz oklopa njegova mirovanja, trgnuti iz sna njegove ubilačke želje. Opazili ste naravno i sami takvog tipa u tramvaju: sjedi, poprijeko ispružio noge, zakrčio prolaz, sve je tu njegovo. Ne radi on to s nekom namjerom, već naprosto – tako mu se sviđa. Ne vidi on da smeta svojim nogama, da ih ljudi preskaču, obilaze, da mrmljaju što o njima moraju voditi računa. No, a vi mu navlaš stanete na nogu. I to dobrano, težinom cijelog tijela! Ali odmah mu se ispričate uz ne znam kakvo žaljenje, kako ste to slučajno i nehotice i tako dalje ... i tada mu pogledajte lice, pogledajte oči: ako znate gledati – otkrit ćete ubojicu. O kako bi lako on vas ubio u samo malo izmijenjenim prilikama! Eto vam „kriterija“!

Ranko Marinković, Kiklop

Smjernice

Pozorno pročitajte dvije teorije o ljudskome društvu i djelovanju čovjeka u njemu.

Razmotrite obje teorije i iznesite argumente u korist početne teze i moguće protuargumente na osnovi ponuđenih ulomaka.

U zaključku dokažite svoje tezu o ulozi književnosti u humanizaciji ili dehumanizaciji čovječanstva te oblikovanju, dijeljenju i promicanju ideja poput ovdje navedenih.

Povežite svoje razmišljanje s polaznim tekstovima, ali i drugim djelima koje smatrate važnima i relevantnim za temu o kojoj raspravljate.