Biti čovjek u jeku sukoba

Kako i u najtežim vremenima postoje ljudi koji vraćaju nadu u čovječanstvo, svjedoči i priča neposredno vezana za temu s početka naše videolekcije. Kako smo naveli, udjeli stanovništva Slavonije, Baranje i Srijema njemačkog i židovskog podrijetla znatno su se smanjili tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega zbog ratne pogibelji i velikog protjerivanja. Obje su se narodnosne skupine spojile u ovoj priči o važnosti prihvaćanja, tolerancije i zaštite ljudskog dostojanstva koju je prenio Večernji list.

Naime, pod okriljem noći, uz svijeću, grobar njemačkog podrijetla Stjepan Kolb, znajući da se time i sam izlaže životnoj opasnosti, upisivao je u knjižicu imena židovskih žena i djece umrlih u đakovačkom logoru. Suprotstavio se i naredbi ustaške vlasti da ih pokapa bez odjeće, u jednu, masovnu grobnicu. Svakoj ženi i djetetu osigurao je posebno mjesto i krišom označio mjesto gdje su pokopani. Zahvaljujući njemu židovsko groblje u Đakovu jedinstveno je u svijetu jer su poznata imena oko 570 pokopanih žrtava logora koji je osnovan u prosincu 1941., a zatvoren u lipnju 1942. godine. Igrom sudbine, čovjek koji se pobrinuo da žrtve ne budu zaboravljene zbog svog je njemačkog podrijetla nakon dolaska partizana završio u logoru za Podunavske Švabe u Valpovu. Odveden je onamo s trima kćerima u jesen 1945., a već je te zime u logoru i umro. Kćeri, među njima i danas 85-godišnja Mira, puštene su kući 2. svibnja 1946. Majka je bila pošteđena logora zahvaljujući hrvatskom djevojačkom prezimenu Kozbašić. O junačkim pothvatima grobara Kolba svjedoči njegova kći:

– Krenuli bismo po mrtve do logora tata i ja ujutro s konjem i kolima. Nije vam tada bilo automobila. Prvo je bilo po troje umrlih, a kasnije i po 20. Bilo je prestrašno. Pretužno. Ujutro bi tata kopao rake i u svaku stavio jednu ženu ili dijete. Jedno po jedno. Svatko je dobio svoje. Nije dao da bude drukčije, iako su to od njega tražili – prisjeća se tada 14-godišnja djevojčica Mira Kolb odlazaka s ocem u dva kilometra udaljen logor organiziran u središtu Đakova, u kojemu je smrt dočekalo gotovo 600 žena i djece, većinom dovedenih iz Sarajeva, ali i drugih gradova Bosne i Hercegovine.

Na papir, ne baš vještim rukopisom, rođeni Osječanin, odrastao u naselju Retfali, koji je u Đakovo stigao 1940. sa suprugom i djecom, gdje je i dobio posao grobara, upisivao je imena i skrivao tu vrijednu knjižicu. Mira ju je nakon njegove smrti čuvala i predala Židovskoj općini u Osijeku.

– Nije u logoru u koji su nas odveli bilo jako strašno kao u logoru za Židove, ali puno je bolesti bilo i tata se razbolio – shrvana, ali ponosna govori Mira, koja i danas živi u trošnoj kućici uz groblje, gdje je odrastala uz oca i majku, dvije sestre i dvojicu starije braće koji su se borili u inozemstvu. Za jednog, sjeća se ta žena narušena zdravlja, zna da je bio zarobljenik jugoslavenske vojske. Ostalo je izgubljeno u njezinoj prošlosti.

– Taj je čovjek jednostavno bio čovjek. Nije dopuštao da žrtve samo nestanu – s poštovanjem kaže tajnik Židovske općine Osijek Dragutin Kohn, u čijim se uredima čuvaju korice knjižice u koju je Stjepan Kolb upisivao mrtve.