Josip Faričić,

Geografija sjevernodalmatinskih otoka, Zagreb, 2012.

© ŠKOLSKA KNJIGA, d.d., Zagreb, 2012.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati,

fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati

bez nakladnikova pismenog dopuštenja.

Litoralizacija je globalni proces koji prožima većinu obale svjetskoga mora. Dakako, sve države ne sudjeluju jednako u društveno-gospodarskom vrjednovanju obalnoga pojasa. Obala je kontaktni prostor u kojem se prožimaju utjecaji različitih prirodno-geografskih elemenata (Haslett, 2003.) te područje intenzivne interakcije čovjeka i prirode. U tom prostoru funkcionira dinamičan sustav stalnih mijena pod utjecajem prirodnih i antropogenih sila i procesa (Haslett, 2003.). Ona je važan prirodni resurs različitih gospodarskih aktivnosti te atraktivan prostor za stanovanje i odmor. Preko obale, morem, komuniciraju različite zemalje, gospodarski sustavi, ali i kultura još od prapovijesti (Heršak, 2005.). Duž obale se, osobito radi prostorno-funkcionalne zadaće, izdvajaju primorski gradovi − luke koji čine komunikacijska žarišta u kojima se fokusiraju različite gravitacijske silnice od kopna prema obali i obratno.

Sama obalna crta čini neposrednu granicu kopna, mora i atmosfere te prijelazno područje različitih sastavnica biosfere. Uz to, većina svjetske obale postaje područje različitih oblika društveno-gospodarskoga vrjednovanja, a s time postaje i dio antroposfere (sl. 1.).

… Širina obalnog prostora ovisi o odabiru kriterija kojim će se definirati granica obale i zaobalja. Kriteriji mogu biti fizičko-geografski, (primjerice, odabir izohipse neke nadmorske visine, određivanje maritimnosti na klimu određenog prostora i dr.), upravno-teritorijalni (granice administrativnih jedinica s izlazom na more i dr.), i složeni, tj. oni u kojima će se poštovati različiti geografski čimbenici obalnog prostora. Međutim, u globalnim ili u kontinentalnim razmjerima, osobito u državama istaknute pomorske orijentacije, razlike u izgledu obalnog područja i zaobalja nisu presudne, budući da moru i obalnim prostorima razvijenih zemalja intenzivne litoralizacije (Japanu, Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj, Italiji i dr.) gravitira prostrano zaobalje. Ono je s obalom i morem povezano višestrukim i višeslojnim komunikacijama te socioekonomskim odnosima. Uz to, tijekom prošlosti, granični obalni pojas kao i zaobalni prostor nije bio statičan već promjenljiv, a ovisio je o kompleksnim društvenim i gospodarskim mijenama, osobito o važnosti obalnih gradova i pomorstva u prostornoj organizaciji država ili regionalnih sustava.

… Za gospodarsku valorizaciju obalnog pojasa i neposrednog podmorja važna su temeljna geološka i geomorfološka obilježja. Idealne su stjenovite, položite i razvedene obale, koje su prirodnim komunikacijama (najčešće riječnim dolinama) povezane sa zaleđem. Takve su, primjerice, obale Japana i sjevernoga Sredozemlja. Niske pjeskovite i strme stjenovite obale otežavaju izgradnju lučkih instalacija i prilaznih prometnica. Na takvim su obalama izgrađene velike luke zbog povoljnoga geografskog položaja u odnosu prema širem prostoru, ali tada su bila potrebna znatna financijska ulaganja za izgradnju potrebne prometne i druge infrastrukture (primjerice, obale sjeverozapadne Europe, atlantske obale SAD-a i sl.). Iznimku čine pojedine točke na obali svjetskog mora, koje su vrjednovane zbog istaknutoga geostrateškoga i geoprometnog položaja, a da nisu imale, a neke ni danas nemaju, dobrih veza sa zaleđem (npr. Singapore, Gibraltar i sl.).

Preko obalnih pročelja tisućljećima su komunicirale države, ali i civilizacije. S europskih obala, počevši od prvih velikih geografskih otkrića, započeo je proces integracije cijeloga svijeta u jedinstven gospodarski sustav (Knox i dr., 2003.), koji je danas prožet posvudašnjom globalizacijom s naglašenim političko-ekonomskim utjecajem svjetskih financijskih središta iz visoko razvijenih država (Stiglitz, 2004.).

Izvorišta litoralizacijskih i globalizacijskih procesa, koji su gotovo nedjeljivi, jesu europske kolonijalne sile, koje su od 16. st. postupno ovladale gotovo svim kontinentima s neznatnim izuzetcima. Prvobitna globalizacija mogla bi se nazvati "europeizacijom" jer su kolonijalne sile širile stečevine europske uljudbe (kršćanstvo, demokraciju, tržišno gospodarstvo), ali, nažalost, u novootkrivenim zemljama donijele su i brojne negativne novine (bezobzirnu eksploataciju i istrjebljenje domorodačkoga stanovništva, širenje zaraznih bolesti i dr.). Iznimku čini Japan, kojim Europljani nisu uspjeli zavladati, a koji je sâm, radi brojnih razloga, osobito od druge polovice 19. st., razvijao svoje primorsko pročelje.

...Države, koje su tijekom povijesti dominirale na globalnoj političkoj i gospodarskoj pozornici, jesu zemlje izrazite maritimne orijentacije (osobito Velika Britanija, Francuska, SAD i Japan). Nerijetko su se vodili krvavi ratovi za izlaz na otvoreno, prema mogućnosti toplo more, u čemu je prednjačila Rusija. Danas, kao posljedica toga povijesnog naslijeđa, gotovo sve svjetske zemlje imaju izlaz na more, svoj djelić obale, ili pravo slobodnoga prilaza lukama, samo za gospodarske svrhe.

Litoralizacija se zapravo posebno intenzivirala tijekom druge polovice 20. st., ponajviše u najrazvijenijim zemljama svijeta. Koncentracija gospodarskih djelatnosti (poglavito industrije) i stanovništva uz obale najviše je katalizirana pomorskim prometom, najvažnijom pomorskom djelatnošću, koja omogućuje globalno gospodarsko povezivanje. Prema podatcima Svjetske trgovinske organizacije (World Trade Organisation) odnosno prema Review of Maritime Transport 2008 (United Nations Conference on Trade and Development, Geneva, 2009.) preko 80% ukupnoga međunarodnoga robnog prometa obavlja se morem. Svjetskim morem, poput krvožilnog sustava, isprepliću se snažni robni tokovi, koji povezuju globalno tržište. Pomorski je promet, uz zrakoplovni promet, najvažniji oblik povezivanja kontinenata. Važna je činjenica kako je pomorski promet najjeftiniji promet jer, osim izgradnje prihvatnih terminala (luka) te sigurnosnih uređaja, nije potrebno ulagati u pomorske putove. Uz to ekonomskoj isplativosti pomorskog prometa pridonose veliki prijevozni kapaciteti brodova (Stražičić, 1996.).

Budući da su stope rasta svjetske pomorske trgovine brže od stopa rasta svjetskoga gospodarstva (usp. tab. 1. i tab. 2.), to, uz ostalo, generira kontinuiran i iznimno velik porast prometa u morskim lukama te intenzivan razvoj svjetske trgovačke flote.

... Uglavnom, pomorski su putovi dostupni korisnicima svih zemalja, premda, prednost imaju zemlje s izlazom na more. U osobitoj su prednosti države s izlazom na tzv. topla mora te zemlje s većom duljinom obale i većom razvedenošću obalne crte. Zemlje koje nemaju izlaz na more, na različite su načine ovisne o zemljama preko kojih imaju vezu s ostatkom svijeta. Te države nastoje pravo primjene tranzitnih luka regulirati posebnim ugovorima (npr. Austrija, Švicarska, Češka, Slovačka, Bjelorusija, Mongolija, Bolivija, Zambija, DR Kongo i dr.).

… Litoralizacija se očituje i izrazitom koncentracijom svjetskog stanovništva uz obale. Općenito, najgušće su naseljeni umjereni geografski pojasovi između 20° i 40° sjeverne i južne geografske širine (Friganović, 1990.; Nejašmić, 2005.). U tom prostoru stanovništvo je najviše koncentrirano uz obale. Približno je dva i pol puta gušća naseljenost primorja u odnosu prema unutrašnjosti kontinenata (Stražičić, 1996.) pa oko dvije trećine svjetskoga stanovništva živi na području do 500 km udaljenome od obale (Nejašmić, 2005.). U svjetskim razmjerima, najgušće su naseljene obale južne, jugoistočne i istočne Azije, Europe, sjeveroistočnoga dijela SAD-a i jugoistočnoga dijela Kanade (Marston i dr., 2002.; Nejašmić, 2005.; sl. 2.). Gusto je naseljena i atlantska obala Južne Amerike, zapadna obala Afrike (uz Gvinejski zaljev) te obala Južnoafričke Republike. U Australiji je u obalnom pojasu širokom 50 km koncentrirano 80% stanovništva (Nejašmić, 2005.). ...

SOLANA STON

…Tradicija branja soli se prenosi već 4 tisuće godina i od tada do današnjih dana sol se u njoj proizvodi na isti način jedino uz pomoć mora, sunca i vjetra. U solani je 58 bazena koji su podijeljeni u pet skupina jer cijeli proces treba proći pet faza a traje jedan do dva mjeseca, ovisno o vremenu. Kristalizacijskih je bazena devet a dobili su imena po svecima (Frano, Nikola, Baltazar, Antun, Josip, Ivan, Petar i Pavao), osim jednog koji ima natpis Mundo (svijet). Za vrijeme Dubrovačke Republike upotrebljavali su se još bazeni Vlaho i Lazar s granitnim dnom iz kojeg se vadila najčistija sol i slala na bečki dvor. Sol se dobiva postupkom isparavanja morske vode u velikim plitkim bazenima solane a sezona berbe i proizvodnje soli traje u ljetnim mjesecima, točnije od travnja pa sve do listopada. Iz devet kristalizacijskih bazena obere se oko 500 tona soli godišnje. Kako je sol u ovom području od davnina bila posebna značajna grana privređivanja i egzistencije tako je u doba Dubrovačke republike u vrijeme prikupljanja i skladištenja soli bilo angažirano cjelokupno stanovništvo Stona i okolice koje je bilo radno sposobno. U gospodarstvom životu Stona proizvodnja , promet i trgovina soli imala je izuzetno važno mjesto i donosilo Dubrovačkoj republici najviše prihoda, čak 15 900 dukata godišnje…

Tekst preuzet sa internetske stranice https://www.solanaston.hr/hr/povijest, na kojoj možete pronaći galeriju fotografija i pročitajte više informacija.