Pred tobom je kalup i recept za izvrsnu tortu-priču "Slonko Balonko". Tvoj je zadatak pozorno proučiti sve potrebne sastojke-rečenice i dodavati ih pravilnim redoslijedom kako bi torta-priča bila točno onakva kakva treba biti – potpuna, smislena i nadasve ukusna. Stoga zasuči rukave i sretno!
Sigurno si primijetio/primijetila, kad pripovijedaš o nekom događaju ili svom doživljaju, potrebni su ti glagoli da bi izrekao/izrekla radnju – ono što se dogodilo. To nije slučajno jer radnja je ono što čini središnju nit svake priče.
Radnja je obilježje pripovjednoga teksta. Nju čini niz povezanih događaja koji su okosnica književnoga djela. Može biti jednostavna i složena. Složena radnja ima glavnu i nekoliko sporednih radnja.
Odaberi jedan točan odgovor. Priča "Slonko Balonko" ima:
Poslušaj ulomak iz priče Kako je rijeka postala žuta koja je preuzeta iz knjige Esperel – grad malih čuda autorice Sanje Lovrenčić.
Sanja Lovrenčić
Kako je rijeka postala žuta
(Jedne nedjelje građani Esperela primijetili su da je njihova prozirna plavosiva rijeka postala žuta. To im se nikako nije sviđalo pa su poslali Brzoga Martina, najbržega čovjeka u gradu, da ode uzvodno i otkrije što se dogodilo.)
Martin se udaljavao od rijeke i zalazio sve dublje u šumu. Napokon ugleda mali mlin čiji se kotač veselo okretao na potoku. Unatoč klopotanju kotača čuo je iz mlina i vrlo glasnu pjesmu. Onaj koji je u mlinu bučio i pjevao nije od tolike buke ni primijetio kad je Brzi Martin otvorio vrata i ušao.
– Što to radiš?! – upitao je raspjevanog čovječuljka u vrlo šarenoj odjeći koji je poskakivao oko mlinskog kamena.
– Meljem šafran. – odgovori ovaj, kao da je to najobičniji posao na svijetu.
Doista, pokraj njega je bila velika košara puna suhih cvjetića šafrana, a čovječuljak je, neprestano skačući u ritmu pjesme, bacao pregršti tih cvjetića pod mlinski kamen.
– Ali, zašto melješ šafran? – čudio se Brzi Martin.
– Zato da bude žuto. – odgovori čovječuljak. – Ja volim kad je žuto.
– E, ne može biti žuto! – naljutio se Martin.
– Nama se ne sviđa kad je žuto, nikome se u gradu ne sviđa, osim staroj Adi, a i ona to govori samo zato da bi proturječila svima i svakome. No, činilo se da čovječuljka uopće nije briga za Martinovu viku, činilo se da ga čak ni ne sluša.
– Obećaj da nećeš više to raditi, inače ću te izbatinati! – poviče Martin još glasnije. No uopće nije bio siguran da je moguće izbatinati tog mlinara.
– Dobro. – odgovori hladnokrvno čovječuljak. – Neću više mljeti šafran. (...)
Brzi Martin neodlučno pođe kući. Nekoliko puta još se osvrnuo prema mlinu, a onda ubrza korak. Zadovoljno je promatrao potok, sad ponovno bistar i proziran. Bilo je već podne kad je stigao do mjesta gdje se potok ulijeva u Rijeku. Prilično se zagrijao od dugog hoda, te se odluči malo odmoriti. Laka srca zbog obavljenog posla, slatko je zadrijemao. Nije dugo spavao. A kad je ustao i htio potrčati prema Esperelu, primijeti da voda u potoku nije više onako lijepo prozirna. Sad je tekla mutna, crvenkastosmeđa. Brzi Martin potrči natrag k mlinu.
– Što sad radiš, nesretniče?! – povikao je na vratima mlina.
– Meljem ljuske crvenog luka. – glasio je odgovor.
– Melješ?! Baš me zanima što ćeš ti još mljeti?!
– Ja mogu mljeti svašta. – odgovorio je čovječuljak vrlo mirno. – Bljuštac i beladonu, bažul i gorku imelu...
– A ne! Ti si preopasan, dragi moj. – prekine ga Martin. – I sad ideš sa mnom u grad! (...)
U Esperelu nije ni bilo zatvora i morali bi ga odvesti u neki drugi grad. No nisu ga mogli ni pustiti na slobodu jer bi se sigurno vratio u svoj mlin, a neke od biljaka koje je spomenuo nisu bile samo jarkih boja, nego i otrovne. Napokon se netko pametan dosjetio i upitao samoga čovječuljka što bi volio raditi.
– Bojiti rijeku. – odgovori ovaj.
– A kad bi bojio nešto drugo?
– Što?
– Recimo, kuće. – reče onaj pametni građanin i zbog te se domišljatosti osjećao još pametnijim. No od čovječuljka dođe zbunjujući odgovor:
– Ne volim bojiti stvari koje se ne miču.
Građani ga počeše nagovarati. (...)
– Dobro. – reče napokon s uzdahom. – Bojit ću kuće. Ali pod jednim uvjetom.
– Kojim?! – upitaše građani.
– Hoću da mi sagradite mlin na Rijeci. Želim stanovati u mlinu i nigdje drugdje. U prvi mah bili su neodlučni, a onda pristadoše. Obećali su mu mlin i već su htjeli poći kućama, smatrajući raspravu završenom. Ali, čovječuljak još jednom podigne ruku.
– Ove boje možete baciti. – rekao im je. – Svoje ću boje napraviti sam.
I pravio ih je, polako, od kamenčića i trava. A kako se pročelja kuća uglavnom ne jedu, mogao se služiti svim biljkama što ih je poznavao... Građani Esperela nikad nisu požalili što je čovječuljak ostao među njima. Njihov grad, sa svojim kućama u boji luka i u boji šafrana, svakim je danom sve ljepši.
(izvor: Sanja Lovrenčić, Esperel - grad malih čuda, eLektire)
Manje poznate riječi:
klopotati - stvarati zvuk sudaranjem tvrdih predmeta
šafran - mirisna biljka čiji cvijet služi za začin i bojenje
bljuštac - penjačica iz porodice bundeva
beladona - šumska biljka
bažul - grah
imela - biljka koja raste u krošnji bjelogoričnoga drveća.
Prateći zapis ulomka iz priče Kad je rijeka postala žuta, odgovori na pitanja u nastavku.
Fabula (lat. fabula, priča) je tijek događaja u književnome djelu. Uobičajeni su dijelovi fabule: uvod, zaplet, vrhunac i rasplet.
Poredaj događaje onim redoslijedom kojim se odvijaju u ulomku.
Dijelove priče pridruži rečenicama.
Kad čitamo pripovjedno djelo, prepoznajemo likove ili sudionike u radnji.
Književni lik
Književni lik bitna je sastavnica pripovjednog književnog djela. On, poput ljudi u stvarnom životu, živi, radi, osjeća i misli, jednom riječju – on djeluje. Svako je njegovo djelovanje motivirano.
Književni se likovi dijele na glavne i sporedne. Glavni lik nositelj je glavne radnje, o njemu se najviše govori, prikazan je s puno pojedinosti; on je taj koji rješava probleme i sudjeluje u svim važnijim događajima. Ostali su likovi sporedni, manje su važni, ali su u nekim odnosima s glavnim likom i utječu na radnju.
Pogledaj sljedeću ilustraciju. Razmisli o čemu bi moglo biti riječi u priči koja slijedi. Zatim pročitaj ulomak iz priče Čovjek koji se bojao mjeseca koja je preuzeta iz knjige Esperel – grad malih čuda autorice Sanje Lovrenčić.
Primjer 1.
Sanja Lovrenčić
Čovjek koji se bojao Mjeseca
Njegovo je ime bilo Bertran i nije slučajno živio na rubu Esperela. Bavio se uzgojem voća, a njegovi voćnjaci, sa svih strana okruženi livadama, nalazili su se nedaleko od grada. Bertran se dobro razumio u svoj posao, volio je svoje voćke, pa su i one voljele njega i donosile obilan plod. S ljudima, međutim, nije imao istu vještinu ni istu sreću. Bio je šutljiv i osamljen. Preko dana je radio, navečer sjedio u kući. Ne, njega se nije moglo vidjeti na Trgu u suton, kad se pale prve svjetiljke, kad se djeca voze na koturaljkama, i kad je najugodnije razgovarati pod kestenovima. Bertran je imao svoju tajnu: bojao se Mjeseca.
Iz voćnjaka se uvijek vraćao prije sumraka, te je zatvarao prozorske kapke i navlačio zastore čim bi naslutio da će Mjesec uskoro izići. Činilo mu se da će izgubiti samoga sebe ako ga obasja taj blijedi sjaj – možda zato što se nekoć, dok je bio dijete, znao iznenada probuditi na nepoznatom mjestu, sasvim izgubljen; tada bi mu rekli da je mjesečario, a njemu je trebalo vremena da se sjeti vlastitoga imena i jučerašnjeg dana. Kad je odrastao, počeo je revno zatvarati prozore, ne znajući da je i njegovo lice predvečer blijedo poput Mjesečeve svjetlosti. Ipak, jednom je zakasnio.
Bio je proljetni dan, toliko ugodan i blag da je Bertran odlučio krenuti kući zaobilaznim putem, uz rub Tamne šume. Gledao je mlado lišće u šumi i slušao djetlića. Nije mogao vidjeti Mjesec kako izlazi jer su mu ga zaklanjala stabla, ali kad je došao kući i, po običaju, pošao k prozoru, sjaj punog Mjesečeva kruga obasja mu lice. Na trenutak je zastao, zatim se nagnuo kroz prozor da bi privukao prozorski kapak. I tada pred sobom spazi neobičan lik u dugačkoj halji, s velom preko lica. To je obličje sjedilo na krasnom velikom jelenu i držalo za rog još jednu sličnu životinju. (...)
– Sad ideš sa mnom. – progovori.
– Tko si ti? – drhtavim glasom upita Bertran.
– Ja sam tvoj vodič i sad ideš sa mnom. – ponoviše usta pod velom. (...)Slijedili su Rijeku i kad je zašla u Tamnu šumu. (...) Krajolik se brzo mijenjao. Jurili su preko planinskog prijevoja, kroz guštike i kroz proplanke. Šuma je sve jače mirisala, a onda najednom izbiše na morsku obalu. Obala je bila šljunkovita i pusta. (...)
– Evo nas pred zidinama Mjesečevog grada. – reče napokon Bertranov vodič. Prošli su kroz gradska vrata i već su jurili ulicama po kojima su titrale sjene. Grad je bio sav od srebra i bijelog kamena, i Bertranu se činilo da nikad još nije vidio ništa toliko lijepo. Kad su stigli do malog vodoskoka, zaustavili su se i sišli s jelena.
– Pa to je Esperel! – uzvikne Bertran. – To je esperelski Trg! Zbilja, obična proljetna večer na Trgu! Još nije bilo kasno, još je nekoliko grupica ljudi stajalo pod kestenovima. Bertran opet nasluti smijeh pod koprenom svoga vodiča.
Naglo priđe i podigne koprenu. – A ti si Ana, prodavačica cvijeća!
– Bojiš li se još uvijek Mjeseca? – upita djevojka koju je isprva smatrao prikazom.
– Gdje smo bili? Što je to bilo? – pitao je zbunjeno Bertran.
– Bili smo u šetnji. – nasmiješi se Ana. – Najprije nisi htio ići, onda si se predomislio.
– A oni jeleni?
– Gdje vidiš jelene? Nema ih. Bit će da smo ih izmislili. (...)
– Obična šetnja, dakle...
– Obična šetnja, pripovijest, mali san...
Malo su stajali pokraj vodoskoka šuteći.– Hoćeš li još koji put poći sa mnom u šetnju, Ana? – upita napokon Bertran.
– Možda i hoću, sad kad se više ne bojiš...I tako, od te večeri Bertran više nije toliko uporno bježao od Mjeseca. Premda je predvečer iz navike zatvarao prozorske kapke, poslije toga bi često izišao u šetnju. Ostao je prilično šutljiv, no više nije bio osamljen.
(izvor: Sanja Lovrenčić, Esperel - grad malih čuda, eLektire)
Prateći zapis ulomka iz priče Čovjek koji se bojao Mjeseca, odgovori na pitanja u nastavku.
U nastavku ćeš upoznati tri glavna pripovjedna načina ili pripovjedne tehnike.
Pripovijedanje, opisivanje i dijalog tri su pripovjedna načina ili pripovjedne tehnike u pripovjednome djelu.
Pripovijedanje
Pripovijedanje je postupak kojim se iznose događaji u pripovjednome djelu. Njime se razvija tijek događaja nekog djela. Pripovjedač je onaj tko pripovijeda u pripovjednome djelu.
Pripovjedač može pripovijedati događaje u prvom ili trećem licu.
Pripovijedanje u prvom licu je način pripovijedanja u kojem pripovjedač iznosi događaje kao da ih je on sam doživio, odnosno događaje kojima je doista svjedočio, a pripovijedanje se odvija u prvom glagolskom licu (JA-obliku).
Pripovijedanje u trećem licu način je pripovijedanja kad pripovjedač iznosi događaje u kojima nije sudjelovao, a pripovijedanje se odvija u trećem glagolskom licu (ON/ONA-oblik).
Pročitaj sljedeći ulomak iz priče Čuvar grada Esperela koja je preuzeta iz knjige Esperel – grad malih čuda autorice Sanje Lovrenčić. U ulomku je zastupljen pripovjedni način kojim se iznose događaji. Kako nazivamo taj pripovjedni način?
Primjer 2.
Sanja Lovrenčić
Čuvar grada Esperela
Najviše posla u Vijugavoj ulici ima popravljač bicikla Jesenko. U Esperelu sva djeca imaju bicikle, kao i mnogi odrasli, pa je gužva kod Jesenka sasvim razumljiva. (...)
Jesenko svoj posao radi polako, i pokraj njega je uvijek poneko dijete – i kad popravlja male i kad popravlja velike bicikle. Djeca zapitkuju, iskušavaju njegova kliješta i ključeve, malo se igraju, malo mu pokušavaju pomoći. Ali ima djece koju Jesenko posebno voli i s kojom ne priča samo o biciklima. To su Tin i Anja, djeca dimnjačara Vicka. Jedne večeri, Jesenko je, završivši posao, slagao neke stvari po dvorištu, a Tin i Anja su mu pomagali. No, radili su sve sporije i misli su im očito bile negdje drugdje. Jer popravljač bicikla upravo je djeci pripovijedao vrlo tajanstvenu pripovijest.
(izvor: Sanja Lovrenčić, Esperel - grad malih čuda, eLektire)
U prethodnom ulomku prepoznajemo pripovjedni način pripovijedanje.
Opisivanjem se prikazuje kako netko ili nešto izgleda. Opisivati se mogu osobe, predmeti, životinje te unutarnji i vanjski prostor.
Pročitaj sljedeći ulomak iz priče Čuvar grada Esperela koja je preuzeta iz knjige Esperel – grad malih čuda autorice Sanje Lovrenčić. U ulomku je zastupljen pripovjedni način. Prepoznaj ga.
Primjer 3.
Sanja Lovrenčić
Čuvar grada Esperela
Dvorište je bilo prazno, a vratašca u visokom zidu otvorila su se gotovo sama od sebe, čim su dodirnuli kvaku. Tin i Anja zakoračiše u vrt i tiho zatvoriše vratašca za sobom. U vrtu je zrak bio drukčiji, boje su bile drukčije, glasovi su drukčije odjekivali nego na ma kojem drugom mjestu u Esperelu. Zapravo, vrt nije bio veći od Jesenkovog dvorišta, ali djeci se činio velikim poput šume. Tražili su željeznu ploču. I našli je pod gustim grmom plavih planinskih ruža.
(...)
Ploča je bila teška, vukli su je i natezali bez uspjeha. No, odjednom je izgubila težinu. Kao da je neka tajna sila prestala djelovati, kao da je netko odmaknuo veliki magnet koji je držao ploču, ona je naglo popustila, a dvoje djece jedva se održalo na nogama. Pred njima se otvorilo zeleno stubište.
(...)
Uhvatili su se za ruke i oprezno pošli u dubinu. Stubište je zbilja bilo vrlo dugačko. Ali nije bilo onako mračno kako su očekivali. Po zidovima su plesali odsjaji kao da negdje u blizini plamsa vatra. Napokon dođoše do kraja stuba. Pred njima je bio hodnik. Nakon nekoliko koraka hodnik se proširio i na tom su mjestu njegovi zidovi bili obloženi zrcalima.
(...)
Onda se podzemni hodnik počeo širiti, pa se širio i širio, i oni se ubrzo nađoše na nečemu nalik livadi, svijetlozelenoj livadi s mahovinastim svodom. A usred livade stajala je kućica.
(izvor: Sanja Lovrenčić, Esperel - grad malih čuda, eLektire)
U prethodnom ulomku prepoznajemo pripovjedni način opisivanje.
Dijalog je razgovor dvaju ili više likova u djelu. Označen je posebnim znakovima – crticama ili navodnicima.
Pročitaj sljedeći ulomak iz priče Čuvar grada Esperela koja je preuzeta iz knjige Esperel – grad malih čuda autorice Sanje Lovrenčić. U ulomku je zastupljen pripovjedni način. Prepoznaj ga.
Primjer 4.
Sanja Lovrenčić
Čuvar grada Esperela
– Dobar dan. – bojažljivo reče Tin.
– Dan? Koji dan? – promrmlja starčić budeći se.
– Aha, to ste vi. Dugo vam je trebalo da stignete pa sam malo odspavao. Vi ste vrlo oprezna djeca.
– Ti... ti si znao da ćemo doći? – čudila se Anja.
– Vrata su bila otvorena, zar ne?
– Jesu. – potvrdi Anja, no vidjelo se da joj to objašnjenje nije dovoljno.
– To znači da sam vas pustio unutra. – reče starčić. – Doduše, mogli ste odustati na pola puta. Ne biste bili prvi.
– Jesenko je odustao, je li? – živnula je Anja. – Bila sam sigurna da nije išao dalje od onih zrcala.
– Jesenko je imao poseban razlog... Neka vam sâm kaže, ako bude htio.
– Ali, tko si ti? – tiho upita Tin.
– Zar ne znaš? – čudio se starčić. – Zar ti nitko nikada nije pričao? Ni tebi? – okrenuo se Anji.Djeca su šutjela.
– Ah, svi su zaboravili. – reče starčić žalosno.
– Vjerojatno je tako bolje, ali ipak čovjeka žalosti... Dakle, ja sam Čuvar grada Esperela.
– Čuvar?! – čudila se Ana.
– A kako ga čuvaš? – pitao je Tin.
– To je tajna. – odgovori starčić.(izvor: Sanja Lovrenčić, Esperel - grad malih čuda, eLektire)
U prethodnom ulomku prepoznajemo pripovjedni način dijalog.
Odredi tko u dijalogu izgovara rečenice.
Uberi priču!
Manifestacija Uberi priču!, popularna ''berba slikovnica'', autorski je projekt književnice Sanje Lovrenčić čiji je cilj popularizacija knjige i čitanja među najmlađima. Prva je akcija održana u svibnju 2005. u zagrebačkom parku Ribnjak: stotinjak slikovnica istaknuto je po stablima te na neobičan način podijeljeno djeci drugih razreda okolnih škola. Sve je bilo popraćeno programom osmišljenim prema sadržaju slikovnica, a u kojemu su sudjelovali autori slikovnica i umjetnici animatori. Akcija se pokazala iznimno uspješnom te je tijekom petnaest godina održana pedesetak puta i postala tradicionalnom ne samo u Zagrebu nego i u drugim hrvatskim gradovima.
Više o umjetničkom radu književnice Sanje Lovrenčić možeš pronaći na internetskoj stranici.
Esperel – grad malih čuda zbirka je priča o gradu Esperelu u kojem žive neobični stanovnici i u kojem se događaju neobične stvari. Ova knjiga, zapravo, govori o svijetu čuda u kojem mašta u bilo kojem trenutku može postati stvarnost i time tu stvarnost učiniti ljepšom i vrjednijom življenja.
Na početku knjige o tom gradu piše: "Zamislite sad mali grad, stari mali grad, podignut oko razrušenog Zamka na brijegu – Zamka koji nekoć nije bio razrušen. Tim gradom protječe rijeka, oko njega se prema jugu prostiru se livade, a sa sjeverne strane, iz Tamne šume, uvijek dopire svjež povjetarac. Tamna se šuma samo tako zove; možda je nekoć i bila tamna, mračna i opasna, no sad su u njoj tamne samo vjeverice. Putnik koji je prvi put stigao u grad svakako će, prije ili kasnije, nabasati na trg. Jer je trg najbolje mjesto – i ako ste u potrazi za toplim pecivom, i ako želite naći nekoga tko bi vam pričao o Zamku i Šumi kakvi bijahu nekoć. Možda biste mogli upitati koji trg, ali takvo pitanje ne postavlja nitko tko poznaje ovaj grad. Pravi trg je samo jedan, premda uskih krivudavih ulica ima mnogo. Taj jedini trg zovu jednostavno esperelskim Trgom, jer je ime ovome gradu Esperel."
U knjizi se nalazi 11 kratkih, čudesnih priča, a ovdje ćeš se imati prilike upoznati s ulomcima nekih od njih. Međutim, ako poželiš saznati više o ostalim događajima i likovima iz ove knjige, upusti se u avanturu samostalnoga čitanja i istraživanja.
Pripovjedne (prozne) vrste obuhvaćaju sva književna djela koja pripovijedaju o radnji i događajima, imaju likove koji sudjeluju u radnji te prenose osnovnu misao.
Osnovna misao pripovjednoga djela središnja je poruka, ono o čemu nas djelo potiče na razmišljanje.
U pripovjedne vrste ubrajamo: roman, priču, pripovijetku, bajku, dnevnik i dr.
