- He, he, he, tako je, boga mi, bilo. I udarila kiša ha, ha, ha.. - oglasio se odjednom mladić, izvukavši ruke iz stisnutih koljena, pa ih raširio kao da želi nešto ispred sebe razgrnuti. - E, e, udri daž, a što sad? Lako je reć udrila kiša, ma te ja hoću snaći se i svi, svi su mislili da se ona neće ni spomenut tega, da je udri, boga ti, daž, a ona, boga ti jubin, sva se uznemirila, eto, eto, govori ona, Pavulina, Pavulina, umrila si, a još si živa, eno zvoni mrtvo zvono, tebi zvoni, Pavulina, umrila si prin smrti, a to ti je kad slušaš luje od sebe.. I tada smijeh pline društvancem, pa u smijehu svrnuše svi poglede na mene očekujući da ću se i ja nasmijati, a time i potvrditi važnost onoga što se priča, ja, koji jesam njihov, a opet nisam od njihovih, eto, i ja se pokorim te se šutljivo osmijehnem… Videći to, mladić osjeti da se vrijedi umiješati, pa, izvukavši sklopljene ruke, vikne: - A mene, mene je jedan put i čuvala pokojna Pavulina, kad mi je bio umro djed, a imao sam tada oko tri godine! - i odijelio se tako mladić jakošću glasa, pravilnošću jezika od društva, pa to povrijedilo mršavu ženu te ona odmah odvratila: -0, da je ima tri godine... Pa kako možeš znati? - Pa kako mogu znati?! Lipo, lipo, moja Karmelina, pripovijedala mi je mati. Umro mi je bio djed i ostavila me majka u tetke da ne vidim djeda mrtva. Dijete, što će drugo?... - otpočeo je mladić ozbiljno, naglašavajući previše učeni govor. Svi zašutješe, povrijeđeni nekako i okrenuše se prema njemu, pa ga i djevojčica uzela promatrati netremice. - A moja je tetka hodila uvijek na ispovijed k njoj… - I tu, odjednom, zašutio mladić kao da je izgubio misao. - Ala, znamo, znamo, k njoj, pokojnoj Pavulini – ubaci nestrpljivo mršava Karmelina. - E, Paulini - potvrdi posve mirno mladić. - A tetka i sa mnom na ispovijed… - Pavulini?... - opet ne izdrža Karmelina. - E, e, Paulinil - prihvatio sada mrko mladić. - Pa me njoj i ostavila napreporučivši joj da mi ni riječ ne govori o pokojnom djedu... - Ma Pavulina, kako Pavulina... - nametala se mršava Karmelina. - E, dobro, boga ti, kad hoćeš znati bolje od mene, a ti sada sama nastavi! - ljutito odbrusi mladić i opet složi sklopljene ruke među koljena. Pružila se neugodna tišina, koju prekine žena tupasta nosa: - Pavulina kako Pavulina, a moglo bi se lipo reć Karmelina, kako Karmelina, zašto ne daš drugon doć do riči, boga ti?...Ala, braco, ne obadaj ti nju... - Ma ajde, boga ti, ona je druga Pavulina, a i sliči joj! – ljutio se mladić sagibajući se sada mnogo brže i naprijed i natrag. - Ala, ala, nećemo se sad posvadit... Što je onda bilo? - upitala dobrohotno starica. - Ajde, ajde, pa nisam te ugrizla, boga mu, za jezikl -branila se pomirljivo mršava Karmelina. - E je, je, a Pavulina kako Pavulina… - nastavljao je udobrovoljeni mladić - i nije mogla izdržati, nego oko mene hoće, neće, pa se i naljutila: što to ludi svit misli - pao odjednom mladić i sam u običan govor - da dica ne smiju znat! Od malahna, od malahna ih vaja naučit o svemu, neka znaju kakav je život, pa ti ona meni: "Bravo, bravo, moj mali Bartule, hodi ti u tete Pavuline i nemoj se bojat, evo tebi šaka mindeli i nike suhe smokve, jerbo je teta Pavulina dobra žena, a ti si pametan, jerbo si i od pametnih, ha, ha, ha, tebi će teta Pavulina lipo reć zašto si ti ovde, jer ti više nimaš dida svoga, koji te je drža na kolinima i kanta ti, a sad ga više nimaš ne, i neće ti više kantat veseli se Bosna zemjo ravna, koja no si na glasu odavna... pa i ja ću ti brzo poć iz života, eno vidiš, u onoj škrinjici sve sam pripremila kako će me obuć, tako ti je to na ten svitu, svoga dida više nimaš, on ti je poša iz života, tamo na drugi svit i više se nikad, nikad neće vratit, osin na sudnji dan. E, boga ti, boje i tad nego nikad... Tako ti je to, dite moje: nikad, nikad više, jerbo nima života... Nima života! A kad nima života više, onda si umri, a duša ti pošla Bogu na istinu…“ - zašuti mladić i svi ostadoše šuteći: čekali su, nekako ganuti, da mladić dalje nastavi, pa se on, konačno, i odluči:- E, tako mi je mat pričala…