Majstori hrvatske figuracije. Transkript: Figurativna umjetnost ima dugu tradiciju u hrvatskom kiparstvu. Reprezentativna djela hrvatske figuracije na jednom mjestu možemo vidjeti u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Tu se kriju remek-djela stilizacije, naturalizma, realizma i ekspresivne deformacije napravljena od različitih autora s različitim umjetničkim senzibilitetom. Realistično oblikovanje, koje vjerodostojno prenosi ono što vidimo u mekano oblikovanu formu, najviše se odrazilo kroz figure ljudskih tijela i aktova nastalih tridesetih godina 20. stoljeća. Jedan je od takvih realističnih aktova Ženski torzo iz 1938. godine koji je napravio Joza Turkalj. Nago tijelo žene oblikovano je tako da prikazuje bujnost volumena ženskog tijela u poetičnom pokretu. Sličan poetičan izraz u oblikovanju ženskog tijela imao je Frano Kršinić čiji akt Mlade plesačice iz 1933. godine pokazuje besprijekornu realističnu plastičnost volumena. Jedan od najvećih umjetnika hrvatske figuracije sredine 20. stoljeća je svakako Antun Augustinčić koji je realizirao brojene spomenike u javnom prostoru. Usnula djevojka oblikovana je realistično uz primjesu secesijskog simbolizma. Napravljena je kao nadgrobni spomenik i odlivena u puno primjeraka. Početkom 20. stoljeća u kiparstvu je vladala snažna struja naturalizma s impresionističkom obradom površine po uzoru na Augusta Rodina. Takve karakteristike vidimo na motivima psa Branimira Deškovića koji je zaustavljen u napetom pokretu tijekom lova. Pripada jednom od najuspješnijih primjera hrvatskog animalizma. Naturalizmu s impresionističkom obradom površine bio je sklon i Robert Frangeš Mihanović koji je krajem 19. stoljeća 1879. napravio Glavu filozofa kao studiju za reljef u Opatičkoj 10. Uspješno je usvojio Rodinov stil oblikovanje mase i površine lika. Nemirna površina omogućuje refleksije svjetlosti na površini skulpture i stvara dinamiku lica koje misli u potpuno mirnoj pozi. Naturalistički postupci oblikovanja mase neke su umjetnike doveli do snažne ekspresivne deformacije. Stjepan Gračan oblikuje seriju spaljenih figura u prirodnoj veličini kao što je skulptura Grupa X-1. Novim materijalom poliesterom stvara rastopljenu skorenu teksturu ljudskog tijela koja djeluje na svijest promatrača i uzrokuje egzistencijalni nemir. Sličan pristup primijenio je i Vanja Raduš u seriji radova Tifusari iz 1957. godine. Skulpture su odlivene u bronci, ali s vidljivim tragovima nabacivanja materije na površini skulpture zbog čega ostavljaju dojam površine u raspadanju. Postiže osjećaj antiherojske patetike i straha od neminovne užasne smrti. Nasuprot naturalizmu u hrvatskom kiparstvu opstaje i struja stilizacije koja nije nužno bila opredjeljenje jednog umjetnika, već su za njom posezali mnogi umjetnici u nekim fazama života. Stilizirano pojednostavljenje forme osnova je naivne umjetnosti čije karakteristike vidimo u skulpturi Ljubavnici Petra Smajića iz 1936. godine. Neškolovano oblikovanje osnovnim volumenima svelo je likove na znak i dalo ekspresivnu kvalitetu skulpturi. I Ivan Meštrović služio se stilizacijom u brojnim skulpturama jer je bio pod snažnim utjecajem secesije. Stilizacija mu je omogućila postizanje simboličkih značenja kao što je skulptura Karijatida. Fina obrada drvene površine podupire meko pojednostavljenje forme. Stilizacijom se služio i Zvonimir Lončarić, ali s potpuno drugim ciljem. Radio je polikromne skulpture u drvu i poliesteru suvremenog, ali naivnog izraza. Skulpture su mu izrazito voluminozne te često interaktivne i bogatog kolorita, zbog čega su bile pogodne za lutkarske predloške i animirane filmove. U srži Lončarićeve stilizacije bio je specifični humor i naglašavanje veselja života. Vidjeli ste kako figuracija može imati različite oblike i nositi svakakva značenja. Jedino se figuracija održala od prapovijesti do danas s jednakim intenzitetom. I dalje umjetnici pronalaze nove načine da figurativnom formom iskažu nove umjetničke ideje. Posjetite Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu i doživite umjetnost u autentičnom prostoru..