Pročitaj pjesmu i napiši točne odgovore.
DVA PUTA JAO
Moj život! Ne govorite mi o njemu kako je jadan, kukavan, neispavan, sav pogažen i pogružen, dostojan stida i prezira. Kada bih još uvijek znao grčki - vidite li, i to sam zaboravio! - naveo bih za naslovni list tragedije moga života onaj koji počinje: io, io, papapai, dakle: jao, jao, kuku meni. Kako bi samo lijepo bilo slobodno stupati po poljima, trčati, plivati, veseliti se bez zapreke! Ali od svega toga ništa. Koliko sam puta pomislio o srećnome danu kada mi poderane cipele neće ranjavati nogu, kada ću imati na sebi sasvim čisto rublje, kada u džepovima neću morati da vucarim sve nekakve otrcane knjižice i masne bilješke. Kako bih se napokon osjetio blaženim veslajući po jezercima zaokruženim baršunastim gajevima! Nego život me evo tako spleo, uništio, satro, nije mi dao nikakve slobode ni ljubavi, i sapeo me kao kliještama među dva prokleta kukavna epigrama. Koliko sada vidim kako smo lično nemoćni (pred Augijasovim štalama), mi mali pjesnici i sanjari, i kako smo osuđeni da budemo igračkom vjetrova i žrtvom svih moćnih i lukavih. Što ima lijepa da se sačuva od moje uspomene? - Samo moje suze i moje molitve, jer su barem one bile čiste. Ali je na tijelo i na dušu teško, po onoj riječi, pogledati bez pečali i gađenja. Jer sve evo biva rana, modrica, čir, stigma, gnoj i brazgotina. Jao, jao, jao.
Riječ je o pjesmi u
, gdje lirski subjekt smatra da je čovjek igračka vjetrova, nemoćan i žrtva. Naglašena je autobiografičnost i socijalni motivi. U prvom dijelu teksta pojavljuju se kondicionali, iskaz je u
licu. Česta je uporaba usklika i uskličnika.