Kad je na zemlji boravio mjedeni naraštaj ljudi i kad su Zeusu, gospodaru svijeta, došli do ušiju glasovi o njihovim opačinama, odluči sam u ljudskom liku proputovati zemljom. Ali svuda nađe da su glasovi bili još blaži nego stvarnost. (…) Zeus se vrati na Olimp, sazove bogove u vijeće i odluči da uništi opaki ljudski rod. (…) Smjesta zatvori Sjevernjaka zajedno sa svim vjetrovima koji rastjeruju oblake u pećinu Eolovu, a samo Južnjaka iz nje ispusti. On poleti s vlažnim krilima prema zemlji, strašno mu lice pokrila gusta tama, brada mu otežala od oblaka, s bijele mu kose poteče pljusak, magla mu sjede na čelo, iz njedara mu pocuri voda. Zatim poleti k nebu, dohvati rukom oblake koji su daleko naokolo visjeli i stane ih cijediti. Gromovi zaore, a silna se poplava sruši s neba. Usjevi se saviše pod navalama oluje, uništena je ležala nada ratarova, upropašten je mučni rad cijele godine. I Posidon, brat Zeusov, došao je pri uništavanju u pomoć. On sazove sve rijeke i zapovjedi im: — Pustite uzde svojim strujama, provaljujte u domove, probijajte nasipe! Rijeke izvršiše njegov nalog, a Posidon sam probode svojim trozubom zemlju i potresom napravi prolaz valovima. (…) Čitave narode odnijela je voda, a što su valovi poštedjeli, pomrlo je od glada na neobrađenim ledinastim bregovima. Takav jedan brijeg izdizao se još s dva vrhunca u zemlji Fokidi iznad morske poplave koja je sve pokrivala. To je bio Parnas. K njemu doplovi u lađi Deukalion sa svojom ženom Pirom. Deukalion je bio sin Prometejev, kojega je otac opomenuo i sagradio mu lađu. Nikada nije bilo ni čovjeka ni žene koji bi nadmašili to dvoje ljudi poštenjem i pobožnošću. Tada Zeus pogleda s neba i vidje kako je čitav svijet poplavljen stajaćim vodama i kako je od mnogih tisuća ljudi preostao samo jedan ljudski par, oboje nevini, oboje pobožni štovatelji bogova. Zato pošalje Sjevernjaka da rastjera crne oblake i odagna magle, i tako opet pokaže nebu zemlju i zemlji nebo.

Gilgameš se spustio u podzemni svijet ogorčen smrću svojeg prijatelja, alter-ega Enkidua, čovjeka zvijeri s kojim se borio i na koncu sprijateljio, kako bi pronašao velikoga Utnapištima koji je preživio opći potop i time spoznao tajnu života (Ne sliči li jedno drugom / novorođeno dijete i smrt?). Da bi došao do njega, trebao je lađara (Ur-Šanabija) nagovoriti da ga preveze preko vode koju nijedan smrtnik nije prešao. Utnapištim mu je ispričao kako je dosegao vječni život, a njegova pričao počela je u gradu Šuripaku kojemu su bogovi bili naklonjeni do trenutka kada su ga odlučili uništiti. Pristupio mu je Ea, bog dubina, naložio mu da sagradi lađu, ostavi iza sebe bogatstvo i posjedovanje i traži život. Neka ponese sjeme svake vrste. Napunio je lađu i poveo cijelu svoju užu obitelj i najbližu rodbinu, životinje, razne zanatlije. Kada je krenuo potop, i sami bogovi se preplašiše i u strahu pobjegoše na brijeg bogova. Gurali su se kao psi i proklinjali svoju odluku. Sjedili su i plakali. Sedmoga dana kiša je stala, a ljudi su se pretvorili u blato. Lađa se nasukala na brdu i Utnapištim je poslao goluba da nađe zemlju, ali golub se vratio. Isto se dogodilo i s lastavicom drugoga dana, a trećega dana odletio je gavran koji se više nije vratio. Bogovima je prinio žrtvu, janje, spalio drvo i mirtu, bogovi su udisali miris. Bog Bel jedini je od bogova bio ljut što su ljudi preživjeli jer je on bio donio odluku o uništenju. Ostali su se suočili s njim i rekli da nije trebao kazniti sve, nego samo one koji su to zaslužili. Predložili su da Utnapištim, za nagradu, postane jedan od njih.

Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji. Reče Jahve: »Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, gmizavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.« Ali Noa je našao milost u očima Jahvinim. U dan onaj – šestote godine Noina života, mjeseca drugog, dana u mjesecu sedamnaestog – navale svi izvori bezdana,
rastvore se ustave nebeske.
I udari dažd na zemlju da pljušti četrdeset dana i četrdeset noći. Onog dana uđe u korablju Noa i njegovi sinovi: Šem, Ham i Jafet, Noina žena i tri žene Noinih sinova s njima; oni, pa sve vrste životinja: stoka, gmizavci što po tlu gmižu, ptice i svakovrsna krilata stvorenja, uđu u korablju s Noom, po dvoje od svih bića što u sebi imaju dah života. Što uđe, sve bijaše par, mužjak i ženka od svih bića, kako je Bog naredio Noi.
Onda Jahve zatvori za njim vrata. Stotinu pedeset dana vladahu vode zemljom. Onda se Bog sjeti Noe, svih zvijeri i sve stoke što bijaše s njim u korablji, pa pokrenu vjetar nad zemljom da uzbije vodu. Zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. Polako se povlačile vode sa zemlje. Nakon stotinu pedeset dana vode su jenjale, a sedmoga mjeseca, sedamnaestog dana u mjesecu korablja se zaustavi na brdima Ararata. Vode su neprestano opadale do desetog mjeseca, a prvoga dana desetog mjeseca pokažu se brdski vrhunci. Prema večeri golubica se vrati k njemu, i gle! U kljunu joj svjež maslinov list; tako je Noa doznao da su opale vode sa zemlje.