Susrevši se s pojmom e-učenje i mogućnosti njegove primjene u sveučilišnu nastavu, većina se zapita: „Kako mogu prilagoditi svoj postojeći kolegij ili modul?”

Pitanje nije u potpunosti pogrešno, no polazi od pogrešnih pretpostavki. Naime, moramo uzeti u obzir promjenu paradigme obrazovanja te sukladno tomu razmišljati kako transformirati dosadašnju nastavnu praksu.

Tu se postavlja pitanje: „Kako?“ Pritom razmišljamo na koji način možemo oblikovati e-kolegij.

Osim promišljanja vezanih uz e-pedagogiju, potrebno je razmisliti i o ulozi tehnologije u stvaranju kreativnog, suradničkog i povezujućeg obrazovnog okruženja.

Kao pomoć u povezivanju tehnologije i obrazovanja te planiranju e-kolegija pomaže nam instrukcijski dizajn.

Što je instrukcijski dizajn?

Instrukcijski dizajn termin je koji obuhvaća cjelokupan proces dizajna, razvoja, primjene i revizije nastave (Smith & Ragan, 2004).

Njegova je glavna svrha osigurati da se obrazovni sadržaji povežu s odgovarajućim metodama poučavanja i metodama procjene znanja, uz odabir primjerene digitalne tehnologije.

U učioničkoj nastavi nastavnik se tijekom predavanja može prilagoditi situaciji i studentima kroz izravnu interakciju. Nakon nastave može analizirati izvedbu kako bi unaprijedio pristup za buduće grupe. U učenju u kojem nema stalne izravne interakcije između nastavnika i studenata, kao što je slučaj kod hibridne nastave, dostupna podrška u obliku uputa i rasporeda provedbe aktivnosti, uz strukturirane obrazovne sadržaje, dobiva na posebnoj važnosti.

U pojedinim slučajevima studenti sami upravljaju tempom učenja, birajući kada će pristupiti nastavnim materijalima, koristeći se resursima koji su im dostupni.

To zahtijeva pozorno oblikovane obrazovne sadržaje prilagođene upotrebi na različitim uređajima poput računala, tableta ili pametnih telefona, uzimajući u obzir ograničenja poput sporije internetske veze, te različitim mrežnim preglednicima i operacijskim sustavima.

Razlike između klasične i online nastave, poput načina prijenosa znanja (uživo predavanja s pomoću digitalnih tehnologija) i upotrijebljenih medija (fizički materijali nasuprot multimedijskim sadržajima), zahtijevaju specifične strategije za planiranje i prilagodbu nastave kako bi se iskoristile prednosti obaju modela i umanjili njihovi nedostatci.

Postoji li jedan model instrukcijskog dizajna ili je riječ o više modela?

Kao što se u učioničkoj nastavi upotrebljavaju različita pedagoška, didaktička i metodička načela, u e-obrazovanju primjenjuju se različiti modeli za strukturiranje obrazovnih sadržaja i organizaciju učenja.

Sljedeća tri modela su među najpoznatijima.

Prelistajte kartice sa strelicama kako biste saznali više.

Iako se predstavljeni modeli razlikuju u pristupu, svi dijele zajedničke odrednice i svrhu.

Njihova primjena temelji se na strukturiranom i sustavnom pristupu planiranju, razvoju, provedbi i evaluaciji nastave.

Bez obzira na odabrani model, proces instrukcijskog dizajna zahtijeva jasno definirane ishode učenja, odabir najprikladnijih metoda poučavanja i digitalnih tehnologija te stalno praćenje i prilagodbu nastave kako bi se zadovoljile potrebe studenata i postigli obrazovni ciljevi.

Ti modeli primjenjivi su za različita obrazovna okruženja i omogućuju sustavno planiranje i integraciju digitalnih tehnologija. Njihova svrha nije samo strukturiranje nastave već i povećanje učinkovitosti učenja i stvaranje poticajnog okruženja za studente.

Na kraju, izbor modela ovisi o posebnim potrebama nastavnog procesa i dostupnim resursima, no temeljne faze – analiza, dizajn, razvoj, primjena i evaluacija – ostaju zajednički elementi svakog uspješnog obrazovnog procesa.

Planiranje hibridne nastave zahtijeva strukturiran pristup koji omogućuje integraciju različitih metoda učenja i poučavanja. Za razliku od planiranja drugih oblika nastave, hibridna nastava donosi dodatan izazov usklađivanja online i učioničkih aktivnosti kako bi se osigurala njihova povezanost i postizanje obrazovnih ciljeva.

Iako se razlikuju u teorijskim pristupima, organizaciji aktivnosti i načinu evaluacije, većina ih obuhvaća zajedničke elemente kao što su:

• definiranje ciljeva e-učenja
• oblikovanje plana rada (silaba)
• odabir obrazovnog sadržaja i određivanje njegova slijeda i strukture odlučivanja o načinu prikaza nastavnih materijala i odabiru metoda poučavanja.