Što sve treba uzeti u obzir prije nego što započnemo izrađivati digitalni nastavni sadržaj? U sljedećih nekoliko minuta pojasnit ćemo što znači planirati izradu digitalnog nastavnog sadržaja.

Izrada digitalnog nastavnog sadržaja započinje pozornim planiranjem koje podrazumijeva niz logički povezanih koraka. Svaki korak usmjeren je na ostvarenje obrazovnih ishoda, usklađenost s pedagoškim i tehničkim načelima kvalitete te prilagodbu konkretnoj skupini studenata.

Strukturiran pristup planiranju digitalnog sadržaja temelji se na konceptu instrukcijskog dizajna. Prema Batesu (2019.) instrukcijski dizajn je proces kojim se omogućuje, podržava i usmjerava učenje, obično pomoću tehnologije, a provodi se sustavnim planiranjem, razvojem i provedbom obrazovnih materijala i aktivnosti.

Njegova je svrha osigurati da se obrazovni sadržaji povežu s odgovarajućim metodama poučavanja i vrednovanja, uz primjenu primjerene digitalne tehnologije.

U okviru instrukcijskog dizajna razvijeni su brojni modeli koji nude smjernice za strukturiranje nastavnih sadržaja i organizaciju učenja. Iako se razlikuju po teorijskom pristupu, rasporedu aktivnosti i evaluacijskim kriterijima, većina modela ima sljedeće zajedničke sastavnice:

• definiranje ciljeva učenja
• oblikovanje plana rada
• odabir obrazovnog sadržaja te određivanje njegova slijeda i strukture
• odlučivanje o načinu prezentacije sadržaja i izboru metoda poučavanja.

(Hrvatska akademska i istraživačka mreža – CARNET, 2015, prema Jandrić, Tomić, „Postajem e-učitelj“, 2020.).

ADDIE model iterativni je model koji obuhvaća pet povezanih faza:

1. analizu
2. dizajn
3. razvoj
4. primjenu
5. evaluaciju.

ADDIE model pruža fleksibilan i jasan okvir za planiranje i izradu digitalnih nastavnih sadržaja.

Slika 1. Prikaz ADDIE modela (prema Bates, 2019.)

Ponuđene su vam nasumce poredane faze ADDIE modela. Vaš je zadatak odabrati točan redoslijed.

Planiranje izrade digitalnog nastavnog sadržaja može se sagledati kroz faze analize i dizajna ADDIE modela koji se često upotrebljava kao okvir za strukturiranje obrazovnog dizajna. U nastavku se prikazuje kako prva dva koraka mogu biti raspoređena i izvedena u skladu s tim modelom.

Definiranje svrhe i ishoda učenja (faza analize)

Planiranje izrade digitalnog nastavnog sadržaja započinje jasno definiranom svrhom:

Što želimo postići i tko su naši studenti?

Koje su njihove potrebe i mogućnosti, uključujući studente s posebnim obrazovnim potrebama?

Svrha uključuje njegovu namjenu u nastavnom procesu (primjerice uvod u temu, samostalno učenje, ponavljanje gradiva…), ciljanje konkretne skupine studenata te povezivanje s kolegijem.

Važan dio definiranja svrhe podrazumijeva i argumentaciju:

Zašto izrađivati digitalni sadržaj umjesto klasičnog predavanja ili kakvog drugog oblika nastave?

Digitalni sadržaji posebno su korisni kada je potrebno objasniti složene pojave, vizualizirati procese, omogućiti samostalno učenje vlastitim tempom ili ponuditi dodatnu podršku različitim stilovima učenja. Stilovi učenja označavaju načine na koje pojedinci najlakše usvajaju informacije.

Razlikuju se tri osnovna tipa učenja:

• vizualni stil (učenje gledanjem, pomoću slika i dijagrama)
• auditivni stil (učenje slušanjem) 
• kinestetički stil (učenje kroz pokret i praktične aktivnosti).

Kako bi sadržaj mogli upotrebljavati i studenti s invaliditetom, važno je osigurati značajke pristupačnosti poput titlova, transkripata, mogućnosti prilagodbe fonta i kontrasta te kompatibilnosti s čitačima zaslona (W3C, 2018). Time se podržava jednak pristup obrazovanju i ostvaruju načela univerzalnog dizajna za učenje.

Primjeri takvih prilagodbi su:

• digitalne knjige u formatima podržanim za čitače zaslona (npr. EPUB, HTML) za slijepe i slabovidne studente
• videomaterijali s titlovima i/ili tumačem za znakovni jezik za gluhe i nagluhe studente
• platforme za učenje koje omogućuju navigaciju putem tipkovnice, glasovnog upravljanja ili upravljanja pogledom (engl. eye-tracking) za studente s motoričkim teškoćama
• digitalni alati koji omogućuju prilagodbu prikaza (promjena kontrasta, vrste fonta) te vizualnu organizaciju sadržaja (npr. digitalne umne mape) za studente s disleksijom i drugim kognitivnim teškoćama.

Odabir metoda poučavanja, planiranje sadržaja, medijskih elemenata i vrednovanja (faza dizajna)

U fazi dizajna oblikuje se način na koji će digitalni nastavni sadržaj podržati ostvarivanje definiranih ishoda učenja. Ta faza podrazumijeva donošenje odluka o:

• sadržaju – što će studenti učiti
• metodama poučavanja i aktivnostima učenja – kako će to učiti
• vrednovanju – kako ćemo znati jesu li usvojili predviđena znanja i vještine.

Planira se struktura sadržaja, redoslijed tematskih cjelina i izbor obrazovnih materijala, a zatim i odabir medijskih elemenata koji će, u skladu s ishodima učenja, najbolje poduprijeti razumijevanje i angažman studenata. Na kraju, u toj se fazi definiraju i načini vrednovanja – vrsta zadataka i alati koji omogućuju procjenu ostvarenosti ishoda učenja.

Odabir metoda poučavanja ovisi o vrsti sadržaja, predznanju studenata, ciljevima kolegija i razini kognitivnih aktivnosti koje želimo potaknuti (primjerice razumijevanje, primjena, analiza).

Kao što znamo iz prakse, kako bi se zadovoljile potrebe različitih studenata i stilova učenja, metode poučavanja često se kombiniraju, a uobičajene metode podrazumijevaju:

• metodu izlaganja - kada je cilj prijenos osnovnih informacija
• metodu demonstracije - za prikaz postupaka ili radnje
• istraživačko učenje - koje potiče aktivno stjecanje znanja
• suradničko učenje - kada se učenje temelji na interakciji i razmjeni ideja
• metodu rasprave - za razvoj kritičkog mišljenja i razumijevanje više perspektiva.

Odabrane metode utječu na strukturu sadržaja i izbor medijskih elemenata te na oblikovanje sadržaja. Primjerice, metoda izlaganja prikladna je za tekstna objašnjenja i kraće videolekcije, a istraživačko učenje zahtijeva uključivanje zadataka koji potiču istraživanje, analizu i interpretaciju podataka.

Planiranje sadržaja podrazumijeva razradu tematskih cjelina, određivanje redoslijeda i sadržaja lekcija. Biraju se vrste informacija koje će biti uključene – definicije, primjeri, sažetci, a zatim se određuju medijski elementi koji ih najbolje podržavaju. To mogu biti: tekst, slika, infografika, videoelementi ili interaktivni elementi. Pritom je važno uskladiti sadržaj s ishodima učenja te osigurati logičan slijed, preglednu strukturu i pristupačnost za sve studente.

U završnom dijelu faze dizajna digitalnog nastavnog sadržaja planira se način provjere ostvarenosti ishoda učenja. Pritom se određuju:

• vrsta vrednovanja – formativno ili sumativno
• oblik zadatka – primjerice kviz, refleksija, praktičan zadatak
• digitalni alat koji podržava takvu provjeru.

Važno je da vrsta vrednovanja, oblik zadatka i digitalni alat budu usklađeni s ishodima učenja i odabranim metodama poučavanja.

Želimo li studentima omogućiti povratnu informaciju tijekom učenja, biramo formativno vrednovanje, primjerice kviz s povratnom informacijom. Kada je cilj procijeniti razinu postignuća na kraju cjeline, primjenjuje se sumativno vrednovanje poput završnog kviza, eseja ili projekta.

Oblik zadatka treba odgovarati razini složenosti ishoda. Za osnovno razumijevanje dovoljno je zatvoreno pitanje, dok se za primjenu znanja preporučuju složeniji oblici poput eseja ili praktičnog zadatka.

Planiranje izrade digitalnog nastavnog sadržaja zahtijeva sustavan i promišljen pristup koji povezuje pedagoške ciljeve s tehničkim mogućnostima.

ADDIE model, kao jedan od najraširenijih modela instrukcijskog dizajna, nudi jasan okvir za strukturiranje procesa – od analize potreba studenata, preko dizajna sadržaja, do njegove primjene i evaluacije.