Posjedujete prethodno izrađen digitalni obrazovni sadržaj, no on je do sada služio kao pomoć tijekom vaših predavanja, seminara i vježbi. Zapitali ste se: Kako oblikovati digitalni nastavni sadržaj da potiče učenje, a ne samo prenošenje informacija?

Slika 1. Vrste i primjeri digitalnih nastavnih sadržaja prema vrsti medijskih elemenata (prema Bates, 2019.)

Digitalni nastavni sadržaji mogu se podijeliti prema različitim kriterijima. Jedan od uobičajenih kriterija podjele temelji se na vrsti medijskih elemenata koji čine sadržaj.

Prema tom kriteriju razlikuju se tekstni, vizualni, auditivni, videosadržaji i interaktivni digitalni nastavni sadržaji koji obuhvaćaju i samoprovjeru znanja.

U praksi se ti elementi najčešće kombiniraju u multimedijske sadržaje – primjerice videolekcije koje istodobno uključuju tekst, govor, slike i interaktivne sastavnice.

Pri planiranju digitalnih nastavnih sadržaja korisno je uzeti u obzir razinu interaktivnosti, odnosno način i opseg uključivanja studenata u aktivno učenje. Moguće je koristiti se četirima razinama interaktivnosti. (Omer, 2025.):

1. Prva razina odnosi se na pasivne sadržaje u kojima su studenti primatelji informacija bez aktivnog sudjelovanja. Takav se sadržaj najčešće sastoji od teksta, slika te jednostavnih audiozapisa i videozapisa.
2. U drugoj razini pojavljuje se osnovna interaktivnost. U sadržaj su uključeni jednostavni kvizovi, elementi za odabir i osnovne animacije.
3. Treća razina podrazumijeva aktivno sudjelovanje studenata u oblikovanju tijeka učenja, najčešće kroz scenarije, simulacije i zadatke koji zahtijevaju donošenje odluka.
4. Četvrta razina interaktivnosti podrazumijeva složene simulacije, ozbiljne igre, virtualnu stvarnost i prilagodljive scenarije s povratnom informacijom u stvarnom vremenu.

Ta podjela nije formalno standardizirana, ali može poslužiti kao praktičan okvir za procjenu i planiranje složenosti digitalnog nastavnog sadržaja, osobito u kontekstu mikrolekcija i obrazovnih modula koji se izrađuju za samostalno učenje.

Osim navedenih podjela digitalnih nastavnih sadržaja prema vrsti medijskih elemenata i razini interaktivnosti, u stručnoj se literaturi navode i primjeri oblika u kojima se ti sadržaji pojavljuju. Tako Jandrić (2017) navodi e-tečajeve, elektroničke knjige, simulacije, animacije, testove i računalne prezentacije.

U novije vrijeme sve su češći i oblici koji podrazumijevaju proširenu i virtualnu stvarnost, osobito u visokom obrazovanju gdje se upotrebljavaju za stvaranje imerzivnih, iskustvenih okruženja za učenje (Radianti i sur., 2020).

Kvaliteta digitalnih nastavnih sadržaja ne ovisi samo o njihovoj tehničkoj izvedbi već i o načinu na koji su oblikovani s obzirom na kognitivne procese učenja. Upravo u tome važnu ulogu ima kognitivna teorija multimedijskog učenja koju je razvio Richard E. Mayer.

Ta se teorija temelji na spoznaji da ljudi informacije obrađuju putem dvaju odvojenih kanala – vizualno-prostornog i verbalnog. Ta dva kanala imaju ograničen kapacitet što znači da učinkovit dizajn sadržaja mora uzeti u obzir kako se informacije predstavljaju i kako se međusobno povezuju (Mayer, 2020).

Učenje se, prema Mayeru, temelji na trima ključnim kognitivnim procesima: odabiru, organizaciji i integraciji.

• Odabir (engl. selecting) se odnosi na usmjeravanje pozornosti na informacije koje su važne za razumijevanje sadržaja i postizanje obrazovnih ishoda. Budući da ljudski mozak u svakom trenutku može obraditi samo ograničenu količinu informacija, kada ih je previše, pozornost se usmjerava na one elemente koji su istaknuti ili percipirani kao važni. Odabir se može potaknuti isticanjem važnih elemenata sadržaja bojom, veličinom fonta ili položajem u sadržaju.
• Organizacija (engl. organizing) podrazumijeva povezivanje informacija u logičke cjeline koje je lakše razumjeti i zapamtiti. Učenje je učinkovitije kada se sadržaj uspije povezati u strukture poput tematskih cjelina, sljedova koraka ili hijerarhija pojmova.
• Integracija (engl. integrating) se odnosi na povezivanje novih informacija s prethodnim znanjem te usklađivanje vizualnih i verbalnih prikaza kako bi se informacije povezale u smislenu cjelinu.

Kad je sadržaj oblikovan tako da podupire ta tri procesa, povećava se vjerojatnost potpunijeg i trajnijeg razumijevanja sadržaja.

Kako bi se oblikovanje multimedijskih sadržaja temeljilo na tim procesima, Mayer predlaže skup načela dizajna utemeljenih na istraživanjima koja povezuju način prezentacije sadržaja s načinom na koji studenti obrađuju informacije.

U kontekstu planiranja i izrade digitalnih nastavnih sadržaja u visokom obrazovanju, osobito su relevantna sljedeća načela:

• načelo multimedije: studenti uče učinkovitije kada informacije dolaze kroz kombinaciju riječi i slika nego samo kroz riječi
• načelo prostorne i vremenske blizine: učenje je učinkovitije kada su tekst i slika prikazani prostorno i vremenski blizu
• načelo segmentacije: sadržaj je učinkovitiji kad je podijeljen u manje cjeline koje studenti mogu postupno usvajati
• načelo koherencije: uklanjanje suvišnih informacija (npr. glazbe, ukrasnih slika) poboljšava fokus na bitno
• načelo modaliteta: kombinacija slike i govora bolja je od slike i napisanog teksta jer smanjuje opterećenje vizualnog kanala.

Kombiniranjem različitih vrsta medijskih elemenata u skladu s tim načelima moguće je poticati pozornost, olakšati razumijevanje i podržati aktivno učenje što čini temelj učinkovitog dizajna digitalnih nastavnih sadržaja.

Digitalni nastavni sadržaji nisu samo skup digitalnih objekata već pedagoški promišljeni resursi usmjereni na ostvarivanje obrazovnih ishoda. 

Njihova učinkovitost ovisi o kvalitetnom planiranju, usklađenosti s kognitivnim procesima učenja i primjeni načela multimedijskog dizajna. Kombiniranjem različitih medijskih elemenata s odgovarajućom razinom interaktivnosti moguće je olakšati usvajanje znanja. U tome nam može pomoći i kognitivna teorija multimedijskog učenja Richarda E. Mayera.