Svemir koji možemo opaziti sastoji se od oko sto milijardi galaktika čija veličina može varirati od galaktika patuljaka s oko zvijezda do gigantskih galaktika s oko milijardi zvijezda. Galaktike pak sadržavaju zvijezde, planete, njihove satelite, planetoide, komete, meteore, međuzvjezdani plin, prašinu, crne rupe, a sve na okupu drži gravitacija.
Gravitacijska sila jedna je od osnovnih sila u prirodi i ona je ta koja nas drži na Zemlji. Odgovorna je za orbitiranje satelita oko planeta, planeta oko Sunca, Sunčeva sustava oko središta naše galaktike Mliječni put, povezivanja galaktika u skupine (klastere).
O povijesnom pregledu astronomskih ideja, koji nas je doveo do svih tih spoznaja, možete pročitati na poveznici Od geocentričkog sustava svijeta do suvremene kozmologije.
Prvi Keplerov zakon odnosi se na izgled staza planeta i glasi:
Planeti se oko Sunca gibaju po elipsama, a u jednom od žarišta elipsi nalazi se Sunce.
Kepler je prvim zakonom srušio teorije i vjerovanja da se planeti oko Sunca gibaju po kružnicama.
Iz Matematike znamo da elipsu karakteriziraju dva žarišta ili fokusa ( i ) koja leže na velikoj osi elipse. Mala os elipse okomita je na veliku os koju siječe u središtu elipse,
Polovica duljine velike osi elipse naziva se velika poluos i obično se označava slovom a mala poluos slovom
Žarište u kojem se nalazi Sunce zajedničko je svim eliptičnim stazama jer je Sunce zajedničko (središnje tijelo) svim planetima. Položaji planetarnih staza u prostoru mogu biti veoma različiti jer se velike poluosi elipsi ne podudaraju ni po smjeru, ni po veličini, ni po ravninama u kojima se nalaze. Veličina i izduženost elipse određena je velikom poluosi i ekscentritetom. Velika poluos elipse, tj. planetarne staze ujedno je i srednja udaljenost planeta od Sunca, Kada je planet najbliži Suncu, kažemo da je tada u perihelu. Kada je planet najudaljeniji od Sunca, nalazi se tada u afelu.
Dužina koja spaja nasuprotne točke, najbližu i najdalju točku staze (elipse) nekog tijela u gibanju oko središnjega tijela, tj. oko središta gravitacijskog privlačenja, te koja prolazi kroz oba žarišta, u astronomiji se naziva apsida. Kod planetarnih staza apside su perihel i afel, kod Mjesečeve perigej i apogej, a kod staza dvojnih zvijezda periaster i apoaster.
Iz drugog Keplerova zakona slijedi da se planet po elipsi giba nejednoliko, brže kada je bliži Suncu, tj. u blizini perihela, a sporije kada je dalje od njega, tj. u blizini afela.
Pritom spojnica planet – Sunce u jednakim vremenskim intervalima prebriše jednake površine.
Spojnica planet – Sunce u jednakim vremenskim intervalima prebriše jednake površine.
Kvadrati perioda ophoda, planeta oko Sunca odnose se kao kubovi njihovih srednjih udaljenosti, od Sunca.
Pogledajmo animaciju u kojoj su objašnjeni Keplerovi zakoni.
Keplerovi zakoni opisuju kako se planeti gibaju oko Sunca. Međutim, ostalo je otvoreno pitanje zašto se planeti gibaju baš tako, tj. koja je prirodna sila uzrok gibanju planeta.
U 17. stoljeću dolazi do velikog napretka znanosti u području nebeske mehanike. Isaac Newton, jedan od najznačajnih znanstvenika tog razdoblja, opisao je dinamiku gibanja planeta. Tvrdio je da se sva tijela privlače međusobno gravitacijskom silom, bez obzira na njihov sastav, oblik ili veličinu.
Newton je postavio hipotetski model jednoplanetarnog sustava u kojem se jedan planet giba oko Sunca po kružnici i u kojem strogo vrijede Keplerovi zakoni.
Polazeći od tih pretpostavki, uvrstio je u izraz za centripetalnu silu
pri čemu je
(srednja udaljenost planeta od Sunca) i dobio izraz za gravitacijsku silu:
odnosno
pri čemu je
masa planeta koji kruži oko Sunca, a
udaljenost planeta od Sunca.
Provjeru je izvršio na gibanju Mjeseca oko Zemlje.
Osnovno polazište od kojeg je Newton krenuo bilo je da se Zemljina sila teža, tj. sila koja uzrokuje padanje tijela, proteže i na Mjesec. Pretpostavio je da Mjesec pada prema Zemlji kao što pada neki kamen (poznata je anegdota prema kojoj je do te ideje došao kada mu je sa stabla pala jabuka na glavu).
Na temelju teorijskih razmatranja i proračuna te raspoloživih podataka za gibanje Mjeseca zaključio je da Mjesec u gibanju oko Zemlje ima akceleraciju koja je posljedica Zemljina privlačenja. Zaključio je da je akceleracija kojom pada Mjesec toliko puta manja od akceleracije padanja kamena koliko je puta kvadrat polumjera Zemlje manji od kvadrata udaljenosti između središta Zemlje i Mjeseca.
Nakon zaključka da Zemlja privlači Mjesec, kao i kamen, i da se sila privlačenja smanjuje s kvadratom udaljenosti, zaključio je da isto vrijedi i za planete u njihovu gibanju oko Sunca.
Primjenjujući treći Newtonov zakon (2.4. Treći Newtonov zakon) zaključuje da, osim što Sunce djeluje privlačnom silom na sve planete, i svaki planet privlači Sunce jednakom silom, ali suprotne orijentacije.
Tako dolazi do izraza za silu kojom se međusobno privlače planeti i Sunce i koji pokazuje da je sila proporcionalna masama promatranih tijela
odnosno obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti:
Newton je pretpostavio, što je kasnije i dokazano, da ta zakonitost vrijedi za sva tijela u svemiru, a ne samo za tijela Sunčeva sustava. Međusobno privlačenje silom Newton je nazvao gravitacijom.
Neka se tijelo mase i tijelo mase nalaze na međusobnoj udaljenosti Tada između njih djeluje gravitacijsko privlačenje.
Tijelo 2 djeluje na tijelo 1 silom a tijelo 1 na tijelo 2 silom Iznosi su tih sila jednaki, ali su suprotne orijentacije.
Newtonov opći zakon gravitacije (nazvan općim zato što se odnosio na sva tijela, i nebeska i zemaljska) može se iskazati na sljedeći način:
Svako tijelo mase privlači drugo tijelo mase silom koja je proporcionalna masama tih tijela, a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti i djeluje u smjeru spojnice između tih dvaju tijela.
pri čemu je:
– gravitacijska sila između dvaju tijela
– univerzalna gravitacijska konstanta koja približno iznosi
– masa prvog tijela (kg)
– masa drugog tijela (kg) i
– međusobna udaljenost između središta dvaju tijela (m).
Gravitacijsku konstantu prvi je izmjerio lord Henry Cavendish stoljeće nakon nastanka Newtonove teorije.
Primjer 1.
Usporedimo gravitacijsku silu između dvaju tijela masa čija su središta udaljena i silu između tijela mase i Zemlje. Masa Zemlje iznosi a polumjer
Uvrštavanjem u izraz
dobijemo
i
Gravitacijska sila između tijela iznosi (to je težina zrna peludi), a između tijela i Zemlje iznosi
Usporedbom dobijemo da je sila između tijela (147 milijardi) puta slabija od sile između tijela i Zemlje, što je posljedica činjenice da je vrijednost gravitacijske konstante mala (za usporedbu, kada pritišćete zvono na vratima, djelujete silom od oko na zvono). Međutim, ako jedno od tijela ima veliku masu poput Zemlje, iznos gravitacijske sile može biti velik.
Zemlja privlači neku osobu na svojoj površini gravitacijskom silom koja iznosi
(
). Ta osoba privlači Zemlju silom koja je:
Gravitacijska sila je sila kojom se Zemlja i osoba na njezinoj površini uzajamno privlače. Ali akceleracije koje pritom dobiju osoba i Zemlja nisu jednake. Masa osobe u navedenom primjeru iznosi pa je po drugom Newtonovu zakonu akceleracija koju ta osoba dobije zbog Zemljina privlačenja
tj. jednaka je ubrzanju slobodnog pada.
Da bismo odredili akceleraciju Zemlje, uvrstit ćemo njezinu masu
Tada je iznos Zemljine akceleracije:
Pokažite u interakciji da je iznos gravitacijske sile iznimno malen za vrijednosti koje svakodnevno susrećemo kod masa i udaljenosti između njih.
Kolika je gravitacijska sila između Zemlje i Mjeseca? Masa Zemlje iznosi
a masa Mjeseca
Prosječna udaljenost između Zemlje i Mjeseca iznosi
Napomena: Newtonov zakon gravitacije primjenjujemo na točkasta tijela, tzv. materijalne točke (idealizirano tijelo kojemu je ukupna masa koncentrirana u jednoj točki).
Newtonov zakon u svojem poznatom obliku vrijedi i u situaciji u kojoj se privlače tijela oblika homogene kugle, tj. kugle koja je posvuda jednake gustoće, i koja se međusobno ne prožimaju. Newton je pokazao da ona gravitacijski djeluju kao da su stegnuta u materijalne točke. Budući da skoro sva nebeska tijela imaju približno oblik kugle, možemo ih smatrati materijalnim točkama pri analizi njihovih gibanja. Čak i ako tijela nisu oblika homogene kugle, ako su dimenzija mnogo manjih od njihove međusobne udaljenosti , vrijedi aproksimacija kao za slučaj dviju materijalnih točaka.
Veliki je uspjeh Newtonove teorije bilo otkriće planeta Neptuna i Plutona na temelju matematičkih proračuna.
Nakon što je otkriven planet Uran pokazalo se da njegovo gibanje nije u potpunosti u skladu s predviđanjima Newtonove teorije. Neki su znanstvenici smatrali da na velikim udaljenostima od Sunca vrijede neki drugi zakoni koji bi objasnili gibanje Urana. Međutim, engleski matematičar i astronom John Couch Adams pretpostavio je postojanje jednoga udaljenijeg planeta koji svojim gravitacijskim djelovanjem uzrokuje nepravilnosti u gibanju Urana. Nakon izračuna položaja pretpostavljenog planeta dostavio je rezultate zvjezdarnici u Greenwichu, ali njegova pretpostavka nije shvaćena ozbiljno.
Francuski astronom Urbain Jean Joseph Le Verrier proveo je slične proračune, na osnovi kojih su astronomi berlinske zvjezdarnice 1846. godine otkrili novi planet Neptun.
Poslije će, 1930. godine, na temelju predviđanja Percivala Lowella biti otkriven i Pluton (Clyde W. Tombaugh-Lowellova zvjezdarnica).
Engleski astronom Edmond Halley je, na osnovi Newtonovih zapažanja, podataka i teorije, dokazao periodičnost pojavljivanja nekih kometa pa je po njemu nazvan Halleyjev komet s periodom pojavljivanja svakih 76 godina.
Unatoč velikim uspjesima Newtonove teorije, ona je pokazivala i određene netočnosti, npr. u opaženim nepravilnostima gibanja Merkura, planeta najbližeg Suncu. Astronomi su uzalud tragali za pretpostavljenim planetom Vulkanom koji bi svojim gravitacijskim djelovanjem trebao biti uzrokom poremećaja Merkurova gibanja i čija bi staza trebala ležati unutar Merkurove. Tek je Albert Einstein 1915. godine ispravno protumačio (novom teorijom gravitacije) nepravilnosti u Merkurovu gibanju.
Newtonov zakon gravitacije poopćen je Einsteinovom općom teorijom relativnosti koja pretpostavlja gravitaciju kao zakrivljenost prostorvremena. Neke posljedice te teorije, poput postojanja crnih rupa, odbijao je prihvatiti i sam Einstein.
Napomenimo i to da su 2016. godine znanstvenci okupljeni oko projekta LIGO (The Laser Interferometer Gravitational-Wave Observatory) otkrili gravitacijske valove čije je postojanje predvidio Einstein 100 godina prije otkrića, a koje kreiraju snažni kozmički događaji poput sudara crnih rupa. Za to je otkriće, samo godinu dana poslije, dodijeljena i Nobelova nagrada.
Kako se promijeni gravitacijska sila između dvaju tijela ako se njihova međusobna udaljenost:
Rješenje prikažite na papiru dijagramom.
U središtu fotografije, koju je načinio NASA-in i ESA-in svemirski teleskop Hubble, nalazi se klaster (skupina) galaktika. Dvije svijetle galaktike SDSSCGB 8842.3 i SDSSCGB 8842.4 podsjećaju na oči „smajlija”, a izgled osmijeha prouzrokovao je vrlo jak učinak gravitacijske leće.
Naime, masivne strukture u svemiru poput skupina galaktika djeluju kao svemirske leće koje svojim gravitacijskim poljem skreću svjetlost udaljenih izvora na putu prema Zemlji. Taj se fenomen može objasniti Einsteinovom teorijom gravitacije, općom teorijom relativnosti.
Isaac Newton je na temelju dinamike i triju Keplerovih zakona ustanovio zakon opće gravitacije. Gravitacija je jedno od osnovnih svojstava našeg svemira. Manifestira se kao privlačna sila između svih tijela u svemiru koja imaju masu.
Upoznali smo svojstva gravitacijske sile. Gravitcijska je sila uvijek privlačna i centralna. Centralna je zato što je usmjerena od jedne mase prema drugoj. Sila je proporcionalna masi svakog tijela posebno, a njezin iznos opada obrnuto proporcionalno s kvadratom udaljenosti.
Veliki uspjeh Newtonove teorije pridonio je današnjim dostignućima u aeronautici, poput boravka čovjeka u svemiru, te otvorio nove poglede na svemir i njegove tajne.
Gravitacijska sila između dvaju tijela iznosi Ako se masa jednog tijela smanji puta, a udaljenost između tijela ostane ista, gravitacijska sila iznosi
Ako se susjed koji sjedi u klupi do vas pomakne na dvostruko veću udaljenost, gravitacijska sila između vas će se
Gravitacijska sila između dvaju tijela proporcionalna je umnošku njihovih masa i obrnuto proporcionalna udaljenosti njihovih središta.
Gravitacijska sila kojom Zemlja privlači osobu iznosi . Gravitacijska sila kojom ista osoba privlači Zemlju iznosi
Planet
ima dvostruko veću masu i dvostruko veći polumjer od Zemljina. Težina astronauta na planetu
bit će u usporedbi s njegovom težinom na površini Zemlje