Početna veličina slova
Pogledajte ponovno tu točku. To je ovdje. To je dom. To smo mi. Svatko koga volite, svatko koga poznajete, svatko za koga ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada postojalo provelo je svoj život ovdje. Svi naši užici i patnje, tisuće religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac i tragač za hranom, svaki junak i kukavica, svaki stvaratelj i razarač civilizacija, svaki kralj i seljak, svaki zaljubljeni par, svaka majka i otac, dijete puno nade, izumitelj i istraživač, svaki učitelj, svaki korumpirani političar, svaka superzvijezda, svaki vrhovni vođa, svaki svetac i grešnik u povijesti naše vrste, svi su živjeli ovdje – na zrnu prašine utopljenom u zraku Sunca.
Zemlja je jedini poznati svijet na kojem postoji život. Nema ni jednog drugog, barem u bliskoj budućnosti, na kojeg bi se naša vrsta mogla naseliti. Posjetiti, da. Naseliti se, ne još. Sviđalo nam se to ili ne, za sada je Zemlja jedino mjesto našeg boravka.
Kaže se da je astronomija ponizno iskustvo i iskustvo koje gradi karakter. Možda ne postoji bolja demonstracija gluposti ljudske umišljenosti od ove daleke slike našeg sitnog svijeta. Za mene ona naglašava našu odgovornost da budemo bolji jedni prema drugima te da očuvamo i njegujemo plavu točku u beskraju, jedini dom koji smo ikada poznavali.
Carl Sagan, Plava točka u beskraju
Početci razvoja astronomije kreću od samih početaka civilizacije. Razvojem astronomije i astrofizike mijenjalo se i poimanje našeg mjesta u svemiru.
Za starogrčkog filozofa Aristotela Zemlja je bila središte svemira jer svako tijelo bačeno uvis pada nazad prema središtu Zemlje. Taj je stav bio u Europi dominantan do renesanse, mada su se usporedo javljala i drukčija razmišljanja.
Jedna je od povijesnih prekretnica u pogledu na položaj Zemlje u svemiru djelo Nikole Kopernika De revolutionibus orbium coelestium (O kretanju nebeskih sfera) izdano 1543. godine. Kopernik u njemu rješava problem nepravilnoga gibanja planeta objašnjenjem da se Zemlja zajedno s ostalim planetima giba oko Sunca. Osim toga nepromijenjeni položaj zvijezda tijekom godine objašnjava njihovom velikom udaljenošću od Sunca.
Početkom 17. stoljeća Galileo Galilei konstruira prvi teleskop i dolazi do niza važnih otkrića. Otkriva da Venera ima mijene poput Mjeseca, otkriva planine na Mjesecu i otkriva četiri velika Jupiterova mjeseca. To je bio prvi put da je čovjek imao priliku vidjeti da se neko nebesko tijelo ne okreće oko Zemlje. Zbog svojih otkrića Galilei je imao problema s Katoličkom Crkvom koja nije prihvaćala promjenu geocentričkog sustava.
U to vrijeme Johannes Kepler izvodi svoje zakone o kojima smo govorili u jedinici 5.1. Na temelju radova Galileia i Keplera Newton izvodi svoje zakone koji su smatrani fundamentalnim zakonima koji opisuju gibanje nebeskih tijela do početka 20. stoljeća.
Koristeći se dodatnom literaturom pripremite, vaši prijatelji i vi, izlaganja o:
Prisjetite se što o tome znate iz Povijesti i Geografije.
Danas znamo da je planet Zemlja jedan od osam planeta u orbiti oko naše zvijezde, Sunca. Sunce se nalazi u spiralnom kraku naše galaksije Mliječni put. Sunce je prosječno velika zvijezda, u mirnom dijelu prosječno velike spiralne galaksije. Spiralne galaksije sastoje se od sjajne jezgre iz koje izviru dugi kraci savijeni u spiralu te diska i haloa. Spljoštene su građe s dosta međuzvjezdane tvari.
Na slici je Andromeda (M31), najbliža spiralna galaksija, udaljena od nas 2,5 milijuna svjetlosnih godina.
Galaksije su, koliko nam je poznato, grupirane u jata. Andromeda i Mliječni put su najveće galaksije Lokalnog jata. Osim njih se u Lokalnom jatu nalazi bar trideset manjih galaksija od kojih su većina njihove satelitske galaksije. Najpoznatiji pratitelji Mliječnog puta su patuljaste galaksije nepravilna oblika Veliki i Mali Magellanov oblak. Kako se galaksije stalno gibaju, jata galaksija vremenom trpe znatne promjene. Pretpostavlja se da će se u dalekoj budućnosti dvije najveće galaksije Lokalnog jata spojiti u jednu.
Vidjeli smo da su Keplerovi zakoni o gibanju planeta poznati već nekoliko stoljeća, ali se još početkom 20. stoljeća smatralo da je svemir u cjelini statičan. Međutim, 1929. godine Edwin Hubble je eksperimentalno utvrdio da nije tako te da se galaksije u svemiru kreću. Gdje god pogledamo, udaljene se galaksije velikom brzinom sve više udaljavaju od nas. Svemir se širi. Iz toga se mogao izvesti zaključak da su u davnim vremenima sva nebeska tijela bila međusobno bliža. Zapravo, postojao je trenutak kada su se sva nalazila na istom mjestu i kada je gustoća svemira bila beskonačno velika. Čini se da je postojao trenutak, nazvan veliki prasak, kada je svemir bio neodređeno malen i beskonačno gust. O samom početku svemira ne znamo mnogo. Općenito, što su ljudi više saznavali o svemiru, više se novih pitanja otvaralo, a njegova su nas prostranstva više privlačila.
Prvi su se put ljudi otisnuli s Plave točke u beskraju sredinom 20. stoljeća. Prvi umjetni satelit bio je Sputnik 1, lansiran iz današnjeg kozmodroma Bajkonur u Kazahstanu 4. listopada 1957. godine. Prvi čovjek koji je letio u svemir bio je Jurij Aleksejevič Gagarin 12. travnja 1961. godine u svemirskoj letjelici Vostok 1. Let je trajao 1 sat i 48 minuta.
20. srpnja 1969. godine misija Apollo 11 prvi je put dovela ljude na Mjesec. Mjesec je do sada jedino prirodno izvanzemaljsko tijelo na kojem je čovjek bio, ali tu ljudske ambicije o osvajanju svemira ne prestaju. Planira se putovanje na Mars.
Što slijedi dalje, trajni boravak ljudi na Mjesecu i drugim planetima Sunčeva sustava? Međuzvjezdani letovi? Naseljavanje nekog od planeta izvan našeg sustava?
Razmislite i razgovarajte s prijateljima o tome.
Tijekom pripreme izlaganja prisjetite se što ste o istraživanju svemira učili iz Povijesti i Geografije.
Govorili smo o tijelima u svemiru i njihovu gibanju. Puno toga o svemiru znamo, a za to možemo zahvaliti poznatim i nepoznatim istraživačima koji su tisućljećima dolazili do tih spoznaja. Kao što je izjavio Isaac Newton:
Ako sam vidio više nego drugi, to je zato što sam stajao na leđima divova.
Mnogo je toga još ostalo neotkriveno i nama nepoznato, a to ostaje budućim naraštajima istraživača.
