U ovoj ćemo jedinici govoriti o tome kako od riječi nastaju sintagme, rečenice i sam tekst. Oni nam služe kako bismo drugima mogli prenijeti neke informacije i obavijesti. Služe nam da bismo mogli komunicirati s drugima, odnosno sporazumijevati se, razmjenjivati poruke.
Sintaksa ili skladnja dio je gramatike koji proučava rečenicu i pravila po kojima se riječi slažu u spojeve riječi (sintagme) i rečenice, a rečenice u tekst.
Pogledajte video o tome što se događa kada oblikujemo neki tekst. Faze nastanka teksta, o kojima se govori u videu, osmislili su još antički retoričari. Da bi neki tekst nastao, najprije moramo isplanirati što ćemo i kako reći, a onda ga trebamo ostvariti u govoru ili pismu. Tekst nastaje od rečenica koje su sastavljene, prema određenim pravilima, od riječi i spojeva riječi (sintagma).
U prvoj je rečenici učenik pozdravio mogućega poslodavca, u drugoj mu se predstavio, u trećoj je otkrio namjeru svoga dolaska na sastanak i uzrok koji je prethodio dolasku. Pritom je upotrebljavao pretežno složene rečenice koje je onda povezao u tekst različitim veznim sredstvima na razini teksta. Riječi se povezuju u rečenice prema određenim pravilima. Pogledajte na sljedećem prikazu kako od jednostavne rečenice nastaje složena rečenica.
| Ana je čitala. | Ivan je čitao. | Ana i Ivan su čitali | ||
| Ana je čitala knjigu. | Ivan je čitao knjigu. | Ana i Ivan su čitali knjigu. | ||
| Učenica Ana je čitala lijepu knjigu. | Učenik Ivan je čitao lijepu knjigu. | Učenici Ana i Ivan su čitali lijepu knjigu. | ||
| Ana, učenica 1. razreda srednje škole, naglas je čitala lijepu knjigu o putovanjima poslije večere. | Ivan, učenik 1. razreda srednje škole, naglas je čitao lijepu knjigu o putovanjima poslije večere. | Ana i Ivan, učenici 1. razreda srednje škole, naglas su čitali lijepu knjigu o putovanjima poslije večere. |
Promotrite riječi koje su označene istom bojom.
Što možete zaključiti?
Sigurno ste primijetili kako se rečenice šire, odnosno dopunjuju, i kako se određene riječi pritom mijenjaju. Crvenom bojom označena je radnja, plavom bojom označen je dio rečenice koji označuje tko tu radnju vrši, a ostalim bojama označeni su oni dijelovi rečenica koji dopunjuju ova dva glavna dijela rečenice. Oni govore o tome tko su Ana i Ivan, kako su čitali knjigu, kakva je bila knjiga i o čemu i kada su čitali knjigu.
U sljedećem zadatku odaberite sve rečenice koje su napisane u skladu s gramatikom hrvatskoga standardnog jezika.
U hrvatskome standardnom jeziku gramatički su pravilne i stilski neobilježene ove rečenice:
Riječi se slažu u rečenicu prema određenim pravilima.
U hrvatskome je standardnom jeziku red riječi s gramatičkoga gledišta slobodan, ali treba pripaziti jer nisu sve rečenice prikladne za uporabu u stilski neobilježenome tekstu, npr. kada pišemo neku molbu, životopis, vijest i sl. U stilski se neobilježenim tekstovima očekuje neobilježen red riječi, a to je subjekt – predikat – objekt (Ana je čitala knjigu.).
U neobilježenome se redu riječi apozicija ili apozicijski skup, kao i atribut ili atributni skup, stavljaju ispred subjekta (učenica Ana, učenik Ivan, učenici Ana i Ivan; marljiva učenica Ana, marljiv učenik Ivan i marljivi učenici Ana i Ivan). Ako apoziciju ili atribut, odnosno apozicijski ili atributni skup stavljamo iza subjekta koji opisuju, moramo ih odvojiti od ostatka rečenice zarezima (pogledajte kako smo to napravili u posljednjoj rečenici u prikazu).
U ostalim navedenim rečenicama red riječi nije neutralan, nego obilježen. On se upotrebljava kad se želi osobito istaknuti koja riječ u rečenici i pogodan je samo za književnoumjetničko izražavanje.
Stilski neobilježen red riječi u hrvatskome standardnom jeziku naziva se još i osnovnim, običnim, neutralnim redom riječi. U njemu subjekt dolazi ispred predikata, a objekt iza predikata.
U stilski obilježenom redu riječi promjene redoslijeda rečeničnih dijelova ovise o tome što nam je u toj rečenici obavijesno važnije i novo, odnosno o tome koji dio rečenice želimo više istaknuti. One dijelove rečenice koje želimo istaknuti stavljamo na početak i na kraj rečenice.
Primijetili smo da je rečenica glavna sintaktička jedinica kojom se izriče obavijest.
S obzirom na priopćajnu svrhu rečenice se dijele na izjavne, upitne i usklične.
Rečenicu možemo promatrati kao gramatičku jedinicu koja ima značenje i koja je isključena iz komunikacije ili je promatrati kao komunikacijsku, govornu jedinicu, koja ima smisao, i u tom je slučaju nazivamo iskazom.
Obavijesno ustrojstvo iskaza sastoji se od teme (onoga što nam je u iskazu poznato) i reme (nove obavijesti u iskazu).
Što je Ana jučer poslije večere radila?
Ana je jučer poslije večere čitala knjigu.
U odnosu na prvi iskaz, onaj u obliku pitanja, u drugom iskazu, odgovoru, možemo odrediti temu – Ana je jučer poslije večere i remu – čitala knjigu.
Rečenica ima svoje dijelove koji se međusobno slažu prema određenim pravilima.
Riječ, spoj riječi (sintagma) i rečenica su sintaktičke jedinice.
Spoj riječi ili sintagma sintaktička je jedinica veća od riječi, a manja od rečenice. Čine je najmanje dvije gramatički povezane punoznačne riječi – lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati.
Prema tome, spojevi riječi u školi, ispod klupe, ispred kina, bez učenja i sl. nisu sintagme jer imaju samo jednu punoznačnu sastavnicu (druga je sastavnica u navedenim primjerima prijedlog).
| RIJEČI | |
|---|---|
| punoznačne | imenice, zamjenice, pridjevi, brojevi, glagoli i prilozi |
| nepunoznačne | prijedlozi, veznici, usklici i čestice |
Riječi od kojih se sintagma sastoji nazivamo sastavnicama sintagme.
Jedna od njih uvijek je glavna sastavnica (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Ostale su riječi zavisne sastavnice, one dopunjuju glavnu sastavnicu i pobliže određuju njezino značenje (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Prema vrsti riječi glavne se sastavnice sintagme najčešće dijele na imenske (lijepa knjiga) i glagolske (čitati knjigu).
Prema službi zavisne u odnosu na glavnu sastavnicu, sintagme se dijele na odredbene, dopunske i okolnosne.
| Odredbena (atributna) | Dopunska (objektna) | Okolnosna (priložna) |
|---|---|---|
| Zavisna sastavnica pobliže određuje glavnu i ima službu njezina atributa ili apozicije: učenica Ana, učenik Ivan, učenici Ana i Ivan, marljivi Ana i Ivan. | Zavisna sastavnica dopunjuje glavnu označujući predmet radnje: čitati knjigu, riješiti se ispita. | Zavisna sastavnica označuje okolnosti vršenja glagolske radnje: naglas čitati, naglo stati. |
Rekli smo da rečenicu možemo promatrati kao komunikacijsku, govornu jedinicu uključenu u komunikaciju i kao gramatičku jedinicu, isključenu iz konteksta ostalih rečenica i komunikacije.
Gramatičko ustrojstvo rečenice čine samostalni rečenični članovi (predikat, subjekt, objekt i priložna oznaka) i nesamostalni rečenični članovi (atribut i apozicija).
Samostalnim članovima mjesto otvara predikat, pa njih određujemo tako što postavljamo odgovarajuća pitanja uz predikat.
Nesamostalni članovi uvijek se dodaju imenicama i zato, uz imenice, mogu biti dodatkom bilo kojem samostalnom članu, pa i imenskom predikatu (Ana je izvrsna čitačica.)
Prilikom sastavljanja rečenice potrebno je uvijek paziti da se riječi dobro međusobno slažu. Pazite na to da se u rečenicama
Ana je čitala knjigu.; Ivan je čitao knjigu. i Ana i Ivan su čitali knjigu.
imenice (subjekti) slažu s glagolom (predikatom). I nesamostalni rečenični članovi slažu se sa samostalnim dijelovima rečenice kao u ovim rečenicama:
Učenica Ana je čitala lijepu knjigu.; Učenik Ivan je čitao lijepu knjigu.
i
Učenici Ana i Ivan su čitali lijepu knjigu.
Korelacija
Pogledajte još jednom kojom smo bojom u grafičkom prikazu označili samostalne, a kojom nesamostalne rečenične članove.
Zamislite da pomažete inspektoru riješiti slučaj krađe u trgovini. Upotrijebite predložene riječi i sintagme kako biste što bolje opisali kradljivca u bijegu. Možete i samostalno u opis dodati svoje riječi i sintagme. Pripazite na to da rečenice budu povezane. Svoj opis možete reći prijateljici ili prijatelju pokraj sebe ili ga zapisati u bilježnicu.
Riječ sintaksa nastala je od grčke riječi sýntaksis koja znači 'slaganje u red, uređivanje'. Hrvatska riječ za sintaksu je skladnja.
Prvu samostalnu sintaksu hrvatskoga jezika Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije (1859.) napisao je Adolfo Veber Tkalčević. To je cjelovita sintaksa suvremenoga hrvatskoga jezika onoga vremena napisana kao udžbenik za održavanje nastave hrvatskoga jezika u nižim razredima gimnazije. Usklađena je s jezikoslovnim koncepcijama tada dominantne zagrebačke filološke škole, kojoj je Veber utemeljitelj i glavni predstavnik. Napisana je vrlo jednostavno, pregledno, i s obiljem rečeničnih primjera za sintaktičke pojave koje se u njoj opisuju. Zato i danas, nakon više od 150 godina, može poslužiti kao uzor i poticaj.
Znate li što je forenzična lingvistika?
Više o njoj pronađite u rubrici Zanimljivost.
Forenzična je lingvistika disciplina koja se bavi pitanjima jezika, kriminala i zakona. Lingvisti koji su se specijalizirali za tu granu primijenjene lingvistike mogu na temelju posebnosti u glasu govornika ili na temelju jezičnih elemenata koje upotrebljava u govoru ili pismu otkriti počinitelje kaznenih djela. To je moguće zato što svatko od nas ima jedinstven skup jezičnih osobina koje nema nitko drugi na svijetu (poput otiska prsta). Jedinstvena uporaba jezika odnosi se na riječi, gramatička obilježja rečenica i teksta, izgovor, način pisanja slova i sl. Takav individualan oblik jezika nazivamo idiolektom. Primjerice, svaki izvorni govornik nekoga mjesnoga govora ili stranac koji dođe u neku zemlju usvaja jezik, ali u njega unosi i neke strukture, izreke i jezične konstrukcije svojstvene svome materinskom jeziku. Ako se, na primjer, pri traganju za ucjenjivačem može ustvrditi odakle potječe, odnosno ako se može utvrditi njegovo jezično podrijetlo, dobivaju se dragocjeni podatci koji pomažu u policijskoj istrazi. S obzirom na globalizaciju i političke promjene, opasnosti od terorizma, povećanja raznovrsnih vrsta zločina i utvrđivanja počinitelja, u svijetu je forenzična lingvistika iznimno razvijena. U Hrvatskoj još nema znanstvenika koji se isključivo bave forenzičnom lingvistikom iako će se u budućnosti i ta grana lingvistike u nas razviti. Zasad imamo malen broj znanstvenika koji istražuju samo jedan dio forenzične lingvistike – forenzičnu fonetiku.
U ovoj smo jedinici
govorili o tome kako od riječi nastaju sintagme, rečenice i tekst.
Upoznali smo se s pojmovima sintaksa ili skladnja, stilski neobilježen red riječi, stilski obilježen red riječi, rečenica (izjavna, upitna i usklična), iskaz, obavijesno ustrojstvo iskaza (tema i rema), sintaktička jedinica, sintagma, sastavnice sintagme, samostalni i nesamostalni rečenični članovi.
