Machu Picchu, sveti grad Inka, čije ime u prijevodu znači 'stari vrhovi', smješten je na najvišem dijelu istočnih Anda u državi Peruu na visini od 2 350 metara.
Povratak
Poznati književnici preporučivali su putovanja još u 5. stoljeću, svjesni vrijednosti upoznavanja drugih mjesta, kultura i običaja.
Pogledajte fotografije s putovanja! Pročitajte subjektivni dojam prijašnjeg putnika o zanimljivome mjestu, a na poleđini kartica otkrit ćete više objektivnih pojedinosti koje bi vas mogle zanimati.
Okružen veličanstvenim vrhovima i nestvarnim zelenilom, ovaj kameni grad, sagrađen u nemogućim uvjetima, uvijek oduzima dah!
Machu Picchu, sveti grad Inka, čije ime u prijevodu znači 'stari vrhovi', smješten je na najvišem dijelu istočnih Anda u državi Peruu na visini od 2 350 metara.
Brojni spomenici naizgled nasumično postavljeni na livadu izazivaju oduševljenje slučajnih prolaznika koji nisu mogli ni zamisliti što će susresti na svom putu.
Devedesetak stećaka iz 14. i 15. stoljeća koji se nalaze pored mjesta Cista Provo u Dalmatinskoj zagori upisano je na UNESCO-ov popis svjetske baštine 2016. godine.
Iako im je svrha još uvijek nepoznata (a možda upravo stoga), ovi divovski kipovi privlače brojne turiste.
Uskršnji otok (čije je originalno ime Rapa Nui), iako je smješten usred Tihoga oceana (danas pripada državi Čileu), privlači brojne turiste svojim divovskim skulpturama pod nazivom moai kojima se još uvijek ne zna svrha, usprkos tome što ih je podignuto više od tisuću.
Neočekivan spoj golemih ljudskih napora i prirode koja se uvijek obnavlja oduzima dah.
Angkor Wat u državi Kambodži jedan je od najvećih hramskih kompleksa s više od tisuću hramova podignutih u 12. stoljeću koji su danas prepušteni prirodi i mjestimično potpuno prekriveni raslinjem.
Sposobnost ljudi da prirodu podlože sebi i svojim potrebama možda je najuočljivija u izgradnji na golemoj stijeni s koje se pruža nevjerojatan pogled na okolicu.
Sokol grad (Konavle) u Hrvatskoj utvrda je koja se prvi put spominje u 14. stoljeću, a podignuta je na golemoj stijeni kao obrambena utvrda i izvidničko mjesto u svrhu obrane od Otomanskoga Carstva.
Nitko ne može ostati ravnodušan na pogled koji se neočekivano ukaže na izlasku iz klanca koji je i sam po sebi veličanstven.
Petra, grad Nabatejaca iz antičkih vremena, čiji naziv u prijevodu znači 'stijena', nalazi se u današnjoj državi Jordanu, a do njega se dolazi kroz prirodni klanac koji je voda izdubila u crvenoj stijeni u koju su tadašnji stanovnici uklesali i svoj grad.
Bajkovita utvrda nadvija se nad prekrasnu rijeku sa starim monumentalnim mostom koji je podjednako fascinantan kao i sama utvrda.
Stari grad Novigrad na rijeci Dobri, nedaleko od Karlovca, sagrađen je u 14. stoljeću, a pripadao je plemićima Frankopanima kao i obližnji Ozalj.
Antička građevina danas je ujedno i prolaz do vidikovca s kojega se pruža pogled na predivan slap.
Ostaci rimskog vojnog logora Burnuma (pored mjesta Ivoševci u Dalmatinskoj zagori) u Hrvatskoj iz 1. st. sadrže i amfiteatar, a čitav je kompleks sagrađen iznad rijeke Krke na koju se, prolaskom kroz lukove, otvara rijedak pogled.
Ako volite putovati i istraživati neobične zemlje i mjesta, možda i vi poželite opisati svoje putovanje. Saznajte u nastavku kako nastaju putopisi i koja imaju obilježja.
Putopis je vrsta koja donosi subjektivan autorov dojam o viđenom, ali i znanstvene činjenice o mjestima koja se opisuju.
Postoje putopisi koje određujemo kao književno-znanstvenu vrstu, ali i kao publicistički tekst sličan reportaži.
Davor Rostuhar, fotograf i putopisac, nedavno je realizirao prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol i postao prvi Hrvat (te 26. osoba na svijetu) koji je, hodajući sam, prešao 1163 km od ruba Antarktike do Južnog pola te je objavio i knjigu Polarni san o svome pothvatu.
Pročitajte dio njegova Ekspedicijskog dnevnika sa stranice Kek.
Primjer 1.
Polarna visoravan
(VII. tjedan, 44. dan, 27 km, 11h 15′ hodanja, ukupno: 1 062 km, do Južnog pola: 97 km, temperatura: –20˚C, vjetar: 20 km/h)
1 060 kilometara iza mene, još 100 do pola! Već sam tri dana na velikoj polarnoj visoravni u središtu Antarktike na kojoj leži i sam pol. Ona nije baš skroz ravna, ali eto, tako se zove i svakako je znatno ravnija od svega što sam prošao dosad. Visoravan se proteže između 2 700 i 3 000 metara nadmorske visine, što je po količini kisika ekvivalent 4 500 metara u Alpama, zato što je zemljina atmosfera tanja na polovima. (...)
Čini se da sam lagano na izmaku snaga. Volja i entuzijazam su i dalje na vrhuncu. Strpljenje je moja slaba točka, najradije bih već počeo slaviti, ali imam još puno teških koraka do cilja. No i sa strpljenjem sam bolje nego ikad. Neće me ovaj put nagraditi s nekim laganim finalom, ali i neka. Bit će slađa pobjeda ako bude napeto do kraja. Svaki dan neki izazovi. Kad prestane velika hladnoća s vjetrom, počne white-out i ništa ne vidim. Kad se raščiste oblaci i vidljivost postane lijepa, počnu mi se magliti naočale, pa opet ništa ne vidim. Kad riješim to, maska za lice mi se počne lediti i lijepiti se za bradu pa gubim vrijeme na operacije. Prestane sve to, pa me zapuca neki jači umor i jedva vučem noge. Uglavnom, nikad nije dosadno, a rijetko kad je lagano.
(izvor: Davor Rostuhar, Ekspedicijski dnevnik, Kek)
Nakon čitanja teksta Davora Rostuhara odgovorite na sljedeća pitanja.
Pogledajte putopisnu reportažu hrvatskog novinara Gorana Milića o Kuvajtu na sljedećoj poveznici.
Razmislite o mogućnostima koje proizlaze iz promjene medija. Jesu li mogućnost snimanja okoline i zvuka dobro iskorištene? Je li se autor dobro pripremio prije snimanja i je li snimanje usmjereno ili nasumično (snima bilo što)? Na koji način se možete pripremiti, odnosno saznati nešto o mjestu prije no što tamo dođete?
Talijanski svećenik Alberto Fortis objavio je 1774. godine u Veneciji putopis Put po Dalmaciji (u potpunosti preveden na hrvatski tek 1984.) u kojem idealizira seoski život u Dalmatinskoj zagori (nazivajući tamošnje stanovnike Morlacima i percipirajući ih plemenitima, gostoljubivima i poštenima). U svoje je djelo uvrstio i hrvatsku usmenu baladu Asanaginicu (u originalu i prevedenu na talijanski jezik).
Prvim hrvatskim suvremenim putopisom smatra se djelo Pogled u Bosnu Matije Mažuranića iz 1842. godine.
Najznačajnijim se putopiscima u hrvatskoj književnosti smatraju Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) i Matko Peić (1923. – 1999.).
Poslušajte zvučni zapis ulomaka putopisa Pogled u Bosnu Matije Mažuranića iz 1832. godine pa potom odgovorite na pitanja.
Matija Mažuranić, ulomci iz putopisa Pogled u Bosnu
Tamo daleko sretnem jednoga gazdu jašuć na konju i upitam ga je li ovo put u Kragujevac. „He – kaže – nije, daleko si već zašao s puta; nego vrati se natrag, ja ću ti kazati kuda se idje.“ To rekav, prestraši se i ušuti mramorkome. Ja ga štogod pitam, on ne odgovara ni crno ni bijelo. Ja vidim da njemu nešto fali i, da ga kakogod razbodrim, počmem mu štogod pripovijedati. On, kad smo već dugo vremena zajedno išli, spozna da sam ja čovjek i da nisam nikakvo vrhunaravsko biće, oslobodi se pak pita: „Ma, dragi sinko! Kaži mi što ti je to, oda što su ti to ruke tako crne, a neimaš ni nokatah ni ništa, nego ti je koža tako pogrešpana?“ – Haj! Ja skinem rukavice pak mu pokažem da to nije moja koža nego da su to rukavice. A on se stane krstiti i lijevom i desnom pak kaže: „Ho, koliko sam išo po trgovini i po vojsci, a još te đavolije nisam vidio; medjer u svijetu je marifet, a ni za što ne znamo; he, da ti nisi meni kazao, ja bi bio do smrti pripovijedao da je tu u polju jutro rano neki bijes bio došao preda me.“ Otišo sam 23. siječnja na Hanić na konak. Ondje, budući da neimaju Turci džamie, moraju klanjat u sobi; a budući da sam se ja desio unutri, nisu me tjerali napolje. Tu sam dakle prvi put vidio kako hodža stane najprvi u jedan kut prema podnevu, a ostali svi zada njega. On je najprvo uzeo koran, pak je nešto proučio, potle je ostavio koran na stranu, pak počeo klanjati, a i oni ostali u isto vrijeme, kakogod hodža radi, tako i oni na jedan put svikolici. Medjutim, hodža sam čati, govori, a ostali govore samo „Amin! Amin!“ Turčin neće nipošto ubiti uši: jerbo je jazuk; ono su bo sve duše umrlih koji su za života zlo radili pak jih je po smrti dragi Alah na uše pretvorio. Ja sam kazao da kod nas neima uših, a oni su na me svi jednim glasom viknuli: „Lažeš kao pas; gdje ima ljudih, ondje mora biti i uših!“ Oni kad vide da uš izvana po halji plazi, samo ju prstim bace kraj sebe na ćilim pak se siromaška životinja mora mučiti dok opet gore na njih ne poplazi: nu zato dobi bolji apetit.
U odslušanim ulomcima Mažuranić pripovijeda:
Što znači jazuk u „Turčin ne ubija uši jer je (to) jazuk”?
Što je koran iz kojeg čita hodža u tekstu?
Matija Mažuranić, uz činjenice o mjestima o kojima govori i opise pejzaža, donosi mnoštvo vlastitih dojmova o ljudima iz drugačije kulture, njihovim običajima, vjerovanjima, navikama i načinu života. Upravo je njegov stil i subjektivan pogled na krajeve kojima prolazi ono što njegov putopis čini zanimljivim štivom.
Putopisni elementi u književnim djelima
Književnoumjetnička djela mogu tematizirati putovanje, odnosno sadržavati putopisne elemente. Jedno od prvih takvih djela je putopisni ep (događaji s putovanja prepričavaju se u stihu) Ribanje i ribarsko prigovaranje hvarskog plemića Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Hektorović je na svoje trodnevno ribarenje krenuo s Hvara preko Brača do Šolte u pratnji dvojice ribara i sina jednog od ribara.
Pišemo putopis
Putopis ne mora biti ni dug ni govoriti o egzotičnim lokacijama da bi bio zanimljiv!
Napišite kratki tekst o svom putu od kuće do škole tako da:
Podsjetili smo se toga da uspješan putopis sadrži i činjenice i subjektivan dojam pripovjedača koji je ovdje istovjetan s autorom, pročitali i odslušali neke primjere prvih i suvremenih putopisa hrvatske književnosti prije samostalnoga pisanja vlastitoga putopisnog djela. Sretno s pisanjem, a nadamo se da ćete putopise nastaviti pisati i u slobodno vrijeme!