Administrativnim stilom pišu se službeni dopisi, odluke, zakoni, pravilnici, potvrde, računi, narudžbe, molbe, žalbe, životopisi, ankete, oglasi, izvješća i njima slični tekstovi.
Radost uživanja u životu, ovozemaljskim slastima, optimizam i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi karakteristično je načelo u svjetonazoru starih Grka i Rimljana, koje se naziva hedonizam. Uz politeizam (mnogoboštvo) i iznimno bogatu mitološku tradiciju osnovno je izvorište tema tekstova klasičnog razdoblja.
Hedonizam podrazumijeva traženje i poistovjećivanje svrhe života i čovjekova djelovanja s (primarno senzualnim) užitkom, u etičkom smislu poistovjećuju se dobro i užitak.
Antika kao razdoblje započinje Homerovim stvaralaštvom u 8. st. pr. Kr., a traje do pada Zapadnog Rimskog Carstva, sredinom 5. st.
Antiteza (grč. anti- = protiv, thesis = položaj) stilska je figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast.
Antonimi su leksemi suprotstavljeni kojom svojom značenjskom sastavnicom.
Veza između izraza i sadržaja jezičnoga znaka dogovorna je (konvencionalna) i proizvoljna, odnosno arbitrarna.
Sigurno prepoznajete da te riječi vrše službu atributa. Prisjetimo se da je atribut, kao i apozicija, nesamostalan član rečeničnoga ustrojstva, što znači da stoji uz druge riječi u rečenici kako bi ih po čemu pobliže odredio (najčešće po kakvu svojstvu).
Pogledajte obilježene atribute i odredite uz koje su temeljne članove rečeničnoga ustrojstva (subjekt ili predikat) uvršteni.
U sljedećim smo rečenicama podvukli sve atribute i označili imenske predikate i subjektne skupove čiji su oni dio.
Bajka je književna vrsta koja se prenosila usmenim putem. Bavi se temom borbe dobra i zla, pri čemu su likovi crno-bijelo okarakterizirani. Radnja se događa među čudesnim i natprirodnim bićima (vilama, vješticama, divovima, patuljcima, zmajevima, začaranim kraljevićima i kraljevnama, čudotvornim predmetima…). U usmenoj (narodnoj) bajci dobro uvijek pobjeđuje zlo. Bajke koje pišu književnici nazivamo umjetničkim bajkama.
Basna je kratka poučna priča u prozi ili stihovima u kojoj su glavni likovi personificirane životinje ili predmeti koji predstavljaju ljudske karaktere. Izruguju se ljudske mane (škrtost, hvalisavost, pohlepa, umišljenost, kukavištvo...). Završavaju poukom, najčešće istaknutom na kraju basne.
Božanstvena komedija sastoji se od triju dijelova (Pakao, Čistilište, Raj) u kojima se pripovijeda u stihovima podijeljenim u tercine (strofe od triju stihova). Svaki dio ima 33 pjevanja, što s uvodnim pjevanjem čini ukupno 100 pjevanja.
Naglašava se broj tri koji simbolizira Sveto Trojstvo (Oca, Sina i Duha Svetoga) te brojka 100 koja simbolizira cjelovitost i savršenstvo. Obilježje srednjeg vijeka je upravo pridavanje simboličnih značenja brojevima.
U skladu sa svojom namjenom i mjestom izvođenja takve se drame nazivaju crkvenim prikazanjima.
Dekameron Giovannija Boccaccia zbirka je od 100 novela te se naslov prevodi kao Knjiga 10 dana jer desetero mladih (sedam djevojaka i tri mladića) tijekom deset dana prepričava priče. Svakog dana svaki od njih prepriča jednu priču, odnosno ukupno se svakog dana prepriča deset priča. Pričali su kako bi skratili vrijeme koje su provodili izvan Firenze u strahu od kuge koja njome vlada.
Dijalog je razgovor između dvoje ili više ljudi.
Dramski sukob može biti vanjski (između dvaju i više likova) ili unutarnji (lik je u dvojbi, proturječnostima, u sukobu sam sa sobom).
Vanjski se sukob očituje u dijalogu – karakterističnom obliku izražavanja dramskih likova, kada dva ili više dramskih lica iznose misli u neposrednom razgovoru.
Unutarnji sukob očituje se u monologu – govoru jednog dramskog lica u kojem iznosi svoja razmišljanja, dvojbe, stavove...
Ustanovili smo koja su sve temeljna obilježja po kojima prepoznajemo dramski tekst. Pretvaranje nedramskoga (obično pripovjednoga) teksta u dramski, njegova prilagodba u svrhu prikazivanja na pozornici, filmske ili televizijske ekranizacije naziva se dramatizacija.
Dramska napetost jedna je od ključnih odrednica svake drame.
Tradicionalni dramski tekstovi temelje se na dramskom sukobu koji može biti vanjski – između likova i unutarnji – u jednom liku koji ima neku dvojbu. Tema tradicionalnih dramskih tekstova stoga je najčešće neki sukob, dok ga moderni dramski tekstovi često ukidaju kako bi se, primjerice, ukidanjem napetosti koja proizlazi iz sukoba upozorilo na monotoniju svakodnevice.
Enciklopedija je sustavan i iscrpan pregled ukupnoga ljudskog znanja ili posebnoga znanja o nekoj ljudskoj djelatnosti.
Leksikon nudi sažeta, osnovna objašnjenja različitih pojmova, imena, događaja, znanstvenoga i stručnoga nazivlja.
Europass životopis osobni je dokument koji vam omogućuje da stečene vještine, znanja, iskustva i kvalifikacije prikažete na jasan i pregledan način potencijalnim poslodavcima, obrazovnim ustanovama i ostalim relevantnim stranama.
Zahvaljujući ovom dokumentu, možete predstaviti svoje jezične vještine u skladu sa zajedničkim kriterijima prepoznatljivima i priznatima u cijeloj Europi.
Obrazac pronađite na sljedećoj poveznici.
Stilske figure koje se zasnivaju na zvukovnome učinku, na ponavljanju određenih glasova i riječi, obogaćujući iskazane sadržaje dodatnim dojmovima i značenjima, nazivaju se figure dikcije.
Iz osnovne škole poznajete aliteraciju, asonancu i onomatopeju.
Figure riječi ili tropi stilska su izražajna sredstva koje nastaju promjenom osnovnog značenja riječi. Neke su od najpoznatijih personifikacija, metonimija i metafora.
Neprihvatljiv govor – govor mržnje radikalan je oblik neprihvatljivoga govora koji otvoreno poziva na nasilje protiv neke društvene skupine. Sprečavanje govora mržnje jedan je od rijetkih opravdanih razloga za ograničavanje slobode javnog izražavanja.
Hiperonim (nadređenica) je riječ koja ima šire značenje od ostalih riječi, tj. obuhvaća značenja svojih podređenih pojmova.
Hiponim (podređenica) je riječ koja ima uže značenje od nadređene riječi/pojma.
Kohiponimi (supodređenice) su dva hiponima (podređenice) ili više njih koji imaju isti hiperonim (nadređenicu).
Homonimi su leksemi istoga izraza, ali različitoga značenja (odnos istosti izraza, tj. isto pisanje i isti naglasak, a različitosti značenja).
| NASTAJANJE HOMONIMIJE | PRIMJERI |
|---|---|
| povijesno uvjetovane glasovne promjene | bȉti (postojati) i bȉti (tući) |
| tvorbeni postupci | istúpiti (iz+stupiti) i istúpiti (iz+tupiti) |
| udaljavanje značenja višeznačnica | kòsa (vlasi), kòsa (alatka) i kòsa (padina) |
| posuđivanje iz stranih jezika | pȁša (ispaša) i pȁša (osmanska titula) |
Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik, sva tri narječja, odnosno sve dijalekte i njihove mjesne govore, kao i funkcionalne stilove. On podrazumijeva sve hrvatske govore (idiome) kojima govorom i pismom komuniciramo u povijesti, sadašnjosti i budućnosti, u užoj zajednici u kojoj živimo bez obzira na prostor.
Ustavom Republike Hrvatske (člankom 12.), kao temeljnim dokumentom prema kojem se moraju usklađivati svi ostali zakoni i propisi u državi, propisano je da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.
Hrvatski standardni jezik učimo u školi. Njega učimo kako bismo se mogli sporazumjeti u službenoj komunikaciji (školi, trgovini, poslu). On se naziva i službenim jezikom zato što se rabi u javnosti, tj. u državnim i javnim ustanovama.
„Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda.” (Josip Bratulić)
Idiom je svaki pojavni oblik nekoga jezika, svaka govorena ili pisana realizacija, svaki govoreni ili pisani tekst.
Intervju je poseban način vođenja razgovora (komunikacije) radi prikupljanja informacija.
Intervju se sastoji od pažljivoga postavljanja pitanja, slušanja i opažanja te bilježenja odgovora i opaženih reakcija.
Izraz (ili označitelj) materijalna je strana jezičnoga znaka – ona koju možemo spoznati osjetilima – čuti je (kao niz glasova) ili vidjeti (kao niz slova). Svakom je izrazu pridružen određeni sadržaj (ili označeno).
Novo, prošireno značenje riječi naziva se prenesenim, izvedenim, odnosno konotativnim značenjem.
Izvješće je sažet, objektivan, činjenično točan tekst u kojem se kratko, jasno i razumljivo iznose podatci o stvarnim događajima, pojavama, osobama. Izvješće je prošireni oblik vijesti.
Objektivnost u prikazivanju obilježje je koje katkad nije jednostavno postići. Kako se ostvaruje objektivan pristup u izvješćivanju, saznajte u nastavku.
| Izvješćivanje |
|---|
|
|
|
Izvještaj ili izvješće tekst je čija je svrha što objektivnije i neutralnije izvijestiti o temi, na što pregledniji i jasniji način. Izvješće, kao i vijest, pripada publicističkim vrstama koje odlikuje objektivnost, sažetost i aktualnost.
Riječi koje imaju više značenja, odnosno čijim je izrazima moguće pridružiti više različitih sadržaja, nazivamo višeznačne riječi, odnosno višeznačnice. Ta se pojava u jeziku naziva višeznačnošću (polisemijom).
Riječi koje imaju jedno značenje, odnosno one čijem se izrazu može pridružiti samo jedan pripadajući sadržaj (uglavnom termini i specijalizirani stručni pojmovi), nazivamo jednoznačne riječi ili jednoznačnice. Ta se pojava u jeziku naziva jednoznačnošću (monosemijom).
Priroda je jezičnog znaka dvodijelna – jezični se znak sastoji od izraza i sadržaja. Predmet na koji taj znak upućuje postoji neovisno o jeziku, dio je izvanjezične zbilje.
Kanconijer Francesca Petrarce pjesnička je zbirka podijeljena u dva dijela. Prvi dio govori o djevojci Lauri za njezina života. Drugi dio govori o Lauri nakon njene smrti.
U književnosti, kad govorimo o klasičnom razdoblju, govorimo zapravo o prvom književnopovijesnom razdoblju – antičkoj književnosti stare Grčke i Rima, u kojem su se oblikovale neke od temeljnih, potom i uzornih književnih vrsta i stilskih postupaka.
Književnost je, dakako, postojala i prije. Uz usmenu književnost neka su uzorna i temeljna djela nastajala i stoljećima ranije. Ujedno su to i najstarija sačuvana zapisana djela u povijesti civilizacije koja predstavljaju i određuju njezine temelje, poput Biblije, potom i indijskih Veda, babilonsko-asirskog Epa o Gilgamešu, staroegipatskih tekstova i dr.
Književni pravac ima ista obilježja kao i epoha. Razlika je u tome što se pravci pojavljuju u samo nekim nacionalnim književnostima, ali ne u svima. Pravci stoga traju paralelno s nekim književnim razdobljem.
Književno je razdoblje vrijeme u kojem se pišu djela istih ili sličnih obilježja (primjerice, pouke, stil, likovi, tema itd.). Razlog takvom pisanju su isti ili slični pogledi na svijet koji su imali pisci tog razdoblja.
Književnost je uvijek osobita jezična pojava. Ono što je rečeno u književnim djelima ne može se nikada i bezuvjetno izreći ni na kakav drugačiji način.
(Milivoj Solar)
U kratke ili jednostavne prozne vrste ubrajaju se mit, legenda, saga, bajka, basna, poslovica i zagonetka.
Kulturni identitet izražava jedinstvenost i autentičnost neke kulture te pripadnost pojedinca ili društvene skupine toj kulturi. Svaka društvena zajednica gradi svoj kulturni identitet na temelju kulturnih osobitosti i vrijednosti.
Lažne vijesti (engl. fake news) šire se s pomoću različitih medija sa svrhom dezinformiranja i zastrašivanja javnosti ili sa svrhom parodije, satire ili jednostavnoga privlačenja pažnje (senzacionalizma).
Legenda je jednostavan književni oblik, pripovijest o značajnim događajima iz prošlosti, o životu povijesnih osoba, o postanku gradova, utvrda i njihovih imena i sl. Likovi su često svetci, vladari, povijesne osobe, ali i ljudi iz naroda. Govori o općeljudskim vrijednostima (pravednosti, hrabrosti, dobroti, poštenju), opisuje život svetaca, ljubav između pripadnika različitih staleža, ratnim pohodima i sl. Legenda pripovijeda tako da povezuje stvarni događaj ili osobu s nestvarnim, izmišljenim događajima.
Leksem predstavlja ukupnost svih oblika i značenja neke riječi.
Lekseme proučava jezikoslovna disciplina koja se naziva leksikologija.
Svi leksemi nekoga jezika čine njegov leksik. Popis leksema nekoga jezika nalazi se u rječniku.
Leksikografija je disciplina koja se bavi sustavnim popisivanjem, opisivanjem i tumačenjem leksičkoga blaga nekoga jezika, odnosno sastavljanjem rječnika.
Grana jezikoslovlja koja proučava i opisuje leksik, tj. lekseme i odnose među njima, naziva se leksikologija.
Leksička semantika znanstvena je disciplina koja tumači prirodu leksema, značenja leksema (osnovno i preneseno) i odnose među njima, poput sinonimije, homonimije, antonimije, kao i hiperonimije i hiponimije.
Lirski subjekt u pjesmi je glas koji iznosi osjećaje, opisuje raspoloženje ili promišlja o nekom pitanju.
Manjinski jezik jezik je nacionalne manjine koji se može rabiti kao službeni jezik u područjima u kojima živi ta nacionalna manjina. Ustavom Republike Hrvatske (člankom 14.) pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se „sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija”.
Materinski jezik prvi je jezik koji usvojimo u okolini u kojoj nakon rođenja počinjemo komunicirati.
Riječ medij dolazi od latinske riječi medium koja znači između, u sredini. Zato se ta riječ i u današnje vrijeme odnosi na ono što posreduje, što je u komunikaciji između pošiljatelja i primatelja, u prenošenju poruka i informacija.
Manipulacija općenito danas znači odnose među ljudima pri čemu jedni vrše utjecaj na druge da bi ostvarili neki osobni ili grupni interes.
Medijska manipulacija je pojava je koja nastaje kad mediji prenose informacije s ciljem upravljanja ljudskim ponašanjem ili oblikovanja stavova na željeni način.
Medijska je pismenost nova, suvremena vrsta pismenosti, odnosno vještine kojom čovjek treba ovladati da bi se snalazio u velikoj ponudi medijskih informacija.
Primatelj poruka – čitatelj ili gledatelj, u svijetu zasićenom porukama i izvorima informacija treba znati izabrati informacije i izvore informiranja. To ponekad nije lako jer je svijet zasićen porukama i izvorima informacija. Treba kritički promisliti o njihovoj kvaliteti i potrebi njihove dopune iz drugih izvora. Uz razvoj kvalitetnoga medijskog sustava sve je važnije i medijsko obrazovanje. Njime se primatelje poruke, čitatelje, slušatelje ili gledatelje, medijski opismenjava i osposobljava za kritičku analizu medijskih sadržaja.
Način oblikovanja prenesenoga značenja na temelju sličnosti, kojim nastaje novo, izvedeno, denotativno značenje riječi, naziva se metafora.
Metonimija je oblikovanje prenesenoga značenja na temelju nekih stvarnih odnosa, na temelju bliskosti, odnosno prostorne ili vremenske, asocijativne povezanosti.
Pošiljatelj se koristi i neverbalnim elementima sporazumijevanja da bismo lakše razumjeli poruku koju nam šalje. To su mimika i geste.
Mimika je pokretanje očiju i mišića lica kojima izražavamo svoje misli i osjećaje.
Geste su pokreti glave, ruku ili cijeloga tijela kojima želimo prenijeti neku poruku ili koji prate govor.
U monološkim tekstovima jedna osoba stvara tekst koji upućuje drugoj osobi ili osobama. Monološke tekstove čine npr. opis, priča, prepričavanje, izvješćivanje, životopis, pozivnica, čestitka, pismo...
U dijaloškim tekstovima dvije osobe sudjeluju u stvaranju teksta, ali u širem smislu može ih biti i više. Dijaloške tekstove čine npr. intervju, dijaloška rasprava, poslovni razgovor, rekreativni razgovor...
Obilježjima lirske poezije smatraju se, dakle, ritmičnost, melodioznost, slikovitost, osjećajnost i sugestivnost, svakako i sažetost izraza, a ponajviše specifičan način služenja riječima koji, u razlici od svakodnevnoga govora, ističe zvukovni karakter riječi, kao i mogućnost njihova višesmislenog, figurativnog značenja koje se očituje u uporabi raznovrsnih stilskih izražajnih sredstava.
Ako pripovjedač ne pokazuje očitu sklonost prema nekom liku ili skupini likova, ne donosi sudove o onom o čemu pripovijeda te opisuje situacije kritički – navodeći i pozitivne i negativne strane neke pojave, kažemo da je objektivan pripovjedač. Najčešće pripovijeda iz više perspektiva, odnosno nudeći čitatelju uvid u situacije iz više različitih perspektiva, iako može pripovijedati i iz perspektive samo jednog lika.
Oglas je poruka s pomoću koje nas različite tvrtke, institucije i pojedinci pokušavaju pridobiti za kupnju nekoga proizvoda ili usluge, uvjeriti nas u nešto, poslati nam neku poruku i informirati nas.
Metaforični izrazi koji su se toliko ukorijenili i udomaćili u jeziku da ih govornici više ne povezuju s njihovim osnovnim, denotativnim značenjima nazivaju se okamenjenim ili leksikaliziranim metaforama.
Opisivanje je postupak kojim riječima predočavamo izgled i druga obilježja bića, stvari, prostora i pojava koja doživljavamo osjetilima.
tema iz mitologije, stih, uzvišen stil, tragičan junak, tragičan sukob, tragična krivnja te tragičan kraj. Također, svaka tragedija uz glumce sadrži kor koji najčešće predstavlja glas naroda u djelu, komentirajući dramsko zbivanje i izvodeći korske pjesme, čime pojašnjava radnju i doprinosi dramatičnosti pojedinih prizora.
Osnovno, glavno ili neutralno značenje riječi koje dijeli većina govornika naziva se još i denotativnim značenjem.
Pjesničke slike, podsjetimo se, s obzirom na osjetila kojima su doživljene, dijele se na vizualne ili vidne, auditivne ili slušne, olfaktivne ili mirisne, taktilne ili dodirne i gustativne ili okusne.
Polisemija (višeznačnost) je pojava da jedan leksem ima dva ili više značenja.
S obzirom na to da takav leksem ima dva ili više značenja, primateljima u određivanju njegova točnoga značenja pomažu jezični i izvanjezični kontekst.
Poslovica je sažeta izreka koja donosi neku životnu mudrost ili mudru misao. U obliku tvrdnje ili upute izražava se životna pojava kao osobno iskustvo, no ono upućuje na općeljudsko iskustvo. Nastale su u narodu te se prenosile na nove naraštaje. Nazivaju se i aforizmi, sentencije, maksime, gnome i krilatice. Postoje internacionalne poslovice koje su zajedničke mnogim narodima svijeta.
Kada riječi imaju istu priopćajnu i komunikacijsku i uporabnu vrijednost, odnosno kada se podudaraju i u denotativnome i u konotativnome značenju, riječ je o potpunim ili apsolutnim sinonimima.
Prikriveno oglašavanje prisutno je ako oglasi nisu jasno označeni, odnosno skriveni su u sadržaju članka, emisije, programa.
Primjerice, kada u filmu glavni lik pije neko popularno piće ili jede hranu poznatoga proizvođača. Ili, kada se u časopisima za mlade u rubrici o modi pojavljuju određeni odjevni predmeti ili kozmetički proizvodi, a da oglas nije označen - riječ je o prikrivenome oglasu.
Svaki oblik oglašavanja mora, po zakonu, biti označen kao oglas i ta oznaka treba biti istaknuta.
Radnju iz videa mogli bismo i ispripovijedati.
Pripovijedanje (naracija) usmeno je ili pisano iznošenje događaja koje smo doživjeli, kao i onih o kojima smo doznali od drugih ljudi. U pripovjednom tekstu najčešće sudjeluju osobe i likovi.
Pripovijedanje je nešto složenija tekstovna razina u odnosu na opisivanje. Pripovijedati se može subjektivno (npr. priča, pripovijetka) i objektivno (npr. vijest, izvješće).
Pripovijedanje ili naracija je pričanje, iznošenje nekog događaja.
Pripovijedanje podrazumijeva nizanje događanja, likove, njihove odnose i karakterizaciju, mjesto i vrijeme radnje, fabulu i njezine dijelove.
Fabula je slijed događaja u pripovjednom djelu, a obuhvaća razvoj i slijed radnje.
| Dijelovi fabule |
|---|
| uvod |
| zaplet |
| vrhunac |
| obrat/preokret |
| rasplet |
Svako djelo ne mora imati sve navedene dijelove, a moguće je i da jedno djelo sadrži više zapleta, obrata ili raspleta.
Pripovijest pripovijeda o događaju u dužem vremenskom razdoblju. Prikazuje više likova, ali se pozornost usmjerava samo na jedan ili dva lika. Najčešće se likovi ne razvijaju, nego ih upoznajemo u jednom stanju (za razliku od romana u kojem prolaze različite faze). Pripovijedanje teče umjereno i jednostavno. Događaji se obično iznose kronološkim redom.
Pripovjedač u prvom licu govori o onom što se dogodilo njemu samom, odnosno o događajima u kojima je sudjelovao. Budući da nema potpun uvid u događaje, naziva se i nepouzdani pripovjedač.
Pripovjedač u trećem licu govori o onom što se dogodilo drugima, zna što se i na koji način događalo te ima uvid i u prošlost likova, njihove misli i osjećaje. U tom ga se slučaju naziva i sveznajući pripovjedač (postoje i pripovjedači u trećem licu koji nisu sveznajući).
Proza (grč.), u najširem smislu, nevezani je govor koji se ne koristi stihom. Prozni se tekstovi mogu podijeliti na znanstvenu prozu (traktati, studije, disertacije, rasprave i članci), historiografsku prozu, dokumentarnu prozu (biografije, memoari, autobiografije) te umjetničku prozu (drame, romani, pripovijetke, priče, novele, eseji).
Književne vrste u kojima se događaji iznose u proznom obliku nazivaju se prozne književne vrste. Razlikujemo dvije glavne skupine proznih književnih vrsta s obzirom na njihov opseg. To su kratke ili jednostavne vrste i duge ili složene vrste.
Iz navedenih se primjera može uočiti da publicistički stil – onaj koji je zastupljen u (elektroničkim ili tiskanim) medijima – odlikuje mješavina objektivnih i subjektivnih elemenata, odnosno u njemu se isprepliću obilježja znanstvenog i književnoumjetničkog stila, stoga se smatra i najsloženijim funkcionalnim stilom hrvatskoga standardnog jezika, tzv. hibridnim stilom.
Putopis je vrsta koja donosi subjektivan autorov dojam o viđenom, ali i znanstvene činjenice o mjestima koja se opisuju.
Reality show dio je masovne kulture. Takva vrsta emisije nudi uzbudljivu sliku stvarnosti i svakodnevice daleko od stvarnoga života većine ljudi.
Mediji tako ljudima nude jednostavnu i laku zabavu i odvraćaju ih od svakodnevnih problema. Može se dogoditi da se stvori ovisnost o takvim sadržajima i da ljudi počnu živjeti tuđe živote nerijetko zapostavljajući vlastiti.
Primijetili smo da je rečenica glavna sintaktička jedinica kojom se izriče obavijest.
S obzirom na priopćajnu svrhu rečenice se dijele na izjavne, upitne i usklične.
Rečenicu možemo promatrati kao gramatičku jedinicu koja ima značenje i koja je isključena iz komunikacije ili je promatrati kao komunikacijsku, govornu jedinicu, koja ima smisao, i u tom je slučaju nazivamo iskazom.
Obavijesno ustrojstvo iskaza sastoji se od teme (onoga što nam je u iskazu poznato) i reme (nove obavijesti u iskazu).
Što je Ana jučer poslije večere radila?
Ana je jučer poslije večere čitala knjigu.
U odnosu na prvi iskaz, onaj u obliku pitanja, u drugom iskazu, odgovoru, možemo odrediti temu – Ana je jučer poslije večere i remu – čitala knjigu.
Riječ se može odrediti kao najmanja jezična jedinica koja stoji samostalno i kojoj se može pridružiti neko značenje.
Rječnik je popis leksičkih jedinica s njihovim tumačenjima ili prijevodom na drugi jezik.
Roman je najopsežnija i najsloženija prozna pripovjedna vrsta. Najčešće ima razvijenu fabulu i razgranatu kompoziciju. Važan je pripovjedač koji pripovijeda o temi te građa koju uzima iz života, usmene predaje, povijesnih izvora i sl.
Gramatičko ustrojstvo rečenice čine samostalni rečenični članovi (predikat, subjekt, objekt i priložna oznaka) i nesamostalni rečenični članovi (atribut i apozicija).
Riječi od kojih se sintagma sastoji nazivamo sastavnicama sintagme.
Jedna od njih uvijek je glavna sastavnica (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Ostale su riječi zavisne sastavnice, one dopunjuju glavnu sastavnicu i pobliže određuju njezino značenje (lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati).
Prema vrsti riječi glavne se sastavnice sintagme najčešće dijele na imenske (lijepa knjiga) i glagolske (čitati knjigu).
Shakespeareov sonet ima drugačiji oblik od talijanskog/Petrarcina te se sastoji od tri četverostiha (katrena) i jednog dvostiha (distiha). Takav se sonet po njemu zove Shakespeareov ili engleski ili elizabetanski sonet.
Sinonimi ili istoznačnice leksemi su koji imaju različite izraze (označitelje), a iste ili slične sadržaje (označeno). Značenjski odnos između dvaju ili više leksema koji imaju različite izraze i iste ili slične sadržaje naziva se sinonimija.
Sintaksa ili skladnja dio je gramatike koji proučava rečenicu i pravila po kojima se riječi slažu u spojeve riječi (sintagme) i rečenice, a rečenice u tekst.
Rečenica ima svoje dijelove koji se međusobno slažu prema određenim pravilima.
Riječ, spoj riječi (sintagma) i rečenica su sintaktičke jedinice.
Spoj riječi ili sintagma sintaktička je jedinica veća od riječi, a manja od rečenice. Čine je najmanje dvije gramatički povezane punoznačne riječi – lijepa knjiga, naglas čitati, čitati knjigu, početi čitati.
Prema tome, spojevi riječi u školi, ispod klupe, ispred kina, bez učenja i sl. nisu sintagme jer imaju samo jednu punoznačnu sastavnicu (druga je sastavnica u navedenim primjerima prijedlog).
Nažalost, pojava i popularizacija društvenih mreža donijela je i negativne učinke - pomoću mreža se olakšalo širenje govora mržnje. U prošloj smo jedinici rekli kako je neprihvatljiv govor - govor mržnje radikalan oblik neprihvatljivoga govora koji otvoreno poziva na nasilje protiv neke društvene skupine.
Sprečavanje govora mržnje jedan je od rijetkih opravdanih razloga za ograničavanje slobode javnog izražavanja.
Razlikujemo tri književne vrste koje se ubrajaju u složene prozne vrste. To su pripovijest, roman i novela.
Sonet je lirska pjesma od četrnaest stihova; dvije strofe od po četiri stiha (katreni), povezanih (najčešće obgrljenom ili unakrsnom) rimom te dvije strofe od po tri stiha (tercine), također povezanih rimom. Petnaest soneta čini sonetni vijenac, pri čemu je petnaesti sonet sastavljen od prvih, odnosno posljednjih stihova ostalih četrnaest. Sonet se u hrvatskome još naziva zvonjelica.
Sročnost (slaganje) je podudaranje riječi prema njihovim gramatičkim kategorijama (npr. rodu, broju i padežu).
Riječi se mogu podudarati
Sročnost se još naziva i kongruencija prema latinskoj riječi congruentia koja znači sastati se, uklopiti se.
Standardni jezik služi kao opće sredstvo sporazumijevanja.
Zato je svaki standardni jezik
Ne postoje izvorni govornici standardnoga jezika, odnosno njegova pravila (norme) svi počinjemo učiti u školi.
Staroslavenski je jezik neorganski idiom u čijem je temelju lokalni makedonski govor prema kojem su ga Ćiril i Metod oblikovali na korist svim Slavenima. Dakle, umjetno je dogovoren i ne treba ga miješati s praslavenskim, organskim idiomom iz kojeg su se razvili svi pojedinačni (organski) slavenski jezici.
Staroslavenski se naziva još i općeslavenski, crkvenoslavenski, starocrkvenoslavenski jezik...
Stih je grafička, ritmička, zvukovna, sintaktička i značenjska cjelina. Riječ dolazi iz grčkog jezika i označuje redak u pjesmi.
Stilski neobilježen red riječi u hrvatskome standardnom jeziku naziva se još i osnovnim, običnim, neutralnim redom riječi. U njemu subjekt dolazi ispred predikata, a objekt iza predikata.
U stilski obilježenom redu riječi promjene redoslijeda rečeničnih dijelova ovise o tome što nam je u toj rečenici obavijesno važnije i novo, odnosno o tome koji dio rečenice želimo više istaknuti. One dijelove rečenice koje želimo istaknuti stavljamo na početak i na kraj rečenice.
Opis može biti subjektivan i objektivan.
Subjektivan opis temelji se na osobnome doživljaju onoga koji opisuje, pa se tako opisivač služi slikovitim izrazima i stilskim izražajnim sredstvima. U opisu se rabe višeznačne riječi i prenesena značenja, zato je takav opis pogodan za razgovorne i književne opise.
Objektivan opis temelji se na činjenicama, iznose se precizni i točni podatci koji ne ovise o osobnom doživljaju opisivača, raspored i plan pojedinosti postupan je i cjelovit. Opis je neovisan o raspoloženju i odnosu opisivača prema predmetu opisivanja. U opisu se rabe jednoznačne riječi i precizni izrazi, zato je takav opis pogodan za opise u poslovnim razgovorima i znanstvenim opisima.
Tekst je usmeni (govoreni) ili pisani iskaz veći od rečenice i povezan u smislenu cjelinu koja ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju. Budući da tekst nastaje povezivanjem elemenata u smislenu cjelinu, tekstom u širem smislu možemo nazvati sve ono što ima komunikacijsku funkciju – umjetničku književnost, ali i strip, film, ples, sliku ili skulpturu, novinski članak itd.
Vijest je temeljni oblik novinarskog izražavanja. Prema obliku teksta razlikuju se novinska, radijska i televizijska vijest.
Ostali su najčešći oblici tekstova u novinarstvu proširena vijest, izvještaj, intervju, komentar i reportaža.
Zagonetka je zadatak ili pitanje postavljeno skrivanjem pravog odgovora igrom riječi ili korištenjem dvosmislenih riječi. Misao, predmet ili događaj ne prikazuje se izravno, nego u obliku metafore koju treba odgonetnuti. Sastoji se od dvaju dijelova — zagonetljaja i odgonetljaja. Postoje zagonetke pitalice, zagonetke šale i poruge, računske zagonetke, zagonetke “igre riječima” i dr.
U novinarstvu je, tako, moguće pronaći mnoge klišejizirane, stereotipne, ustaljene izraze koji su dugotrajnom uporabom izgubili dio svoga primarnog značenja. Ti se izrazi nazivaju žurnalizmi i ne smatraju se odlikom vrsnoga novinarskog stila te bi ih trebalo izbjegavati, odnosno pronaći zamjenu za njih.
To su primjerice – strateški interes, lopta je okrugla, dati zeleno svjetlo, iz dobro obaviještenih izvora, baviti se mutnim poslovima, ukazati povjerenje...
Također, omiljen je i postupak raščlanjivanja predikata poput - imaju mišljenje / mišljenja su (umjesto misle, smatraju), izražavaju sumnju (sumnjaju), izdaju obavijest (obavještavaju), želja im je pak bila (željeli su), napravili su pogrešku (pogriješili su), itd.