Uočili smo da tekstove možemo podijeliti na pripovjedne, poetske i dramske. Podsjetimo se njihovih obilježja i na koji im način pristupamo kad je riječ o konkretnim primjerima književnih djela.
Poslušajte sljedeću pjesmu. Riječ je o 61. sonetu talijanskoga predrenesansnog pjesnika Francesca Petrarce.
Francesco Petrarca, 61. sonet
Blažen nek' dan je, i mjesec, i ljeto,
i dob, i sat, i čas, i ono vrijeme,
i lijepi kraj, i mjesto, oči gdje me
zgodiše lijepe i svezaše sveto;
i blažen prvi slatki pečal, netom
Amorovo ja na se primih breme,
i luk, i strijela što bodoše mene,
i rane koje u dnu srca sretoh.
Blaženi glasi onoliki koje
zovući ime svoje gospe širih,
i uzdasi, i plač, i žudnje moje;
i blaženi nek' svi su mi papiri
njoj u slavu, i moja miso što je
njoj a ne drugoj kao dug namirih.
Lirske pjesme, za razliku od pripovjednih djela, ne iznose nikakav događaj te u njima nema pripovjedača. Osoba koja govori naziva se lirskim subjektom.
Lirski subjekt u pjesmi je glas koji iznosi osjećaje, opisuje raspoloženje ili promišlja o nekom pitanju.
Poezija (grč. poíesis, stvaranje) najčešće je istoznačnica za pjesništvo. Obilježjima poezije smatraju se sažetost, osjećajnost, slikovitost, ritmičnost i sugestivnost te specifičan način služenja riječima kojim se ističe zvukovni karakter riječi i mogućnost višesmislenoga, prenesenoga govora.
1. korak: određivanje motiva
Kako bismo utvrdili temu pjesme, odnosno o čemu pjesma govori, prvo ćemo izdvojiti motive, to jest ono o čemu govori svaka strofa.
Francesco Petrarca, 61. sonet
Blažen nek’ dan je, i mjesec, i ljeto,
i dob, i sat, i čas, i ono vrijeme,
i lijepi kraj, i mjesto, oči gdje me
zgodiše lijepe i svezaše sveto;
i blažen prvi slatki pečal, netom
Amorovo ja na se primih breme,
i luk, i strijele što bodoše mene,
i rane koje u dnu srca sretoh.
Blaženi glasi onoliki koje
zovući ime svoje gospe širih,
i uzdasi, i plač, i žudnje moje;
i blaženi nek’ svi su mi papiri
njoj u slavu, i moja miso što je
njoj a ne drugoj kao dug namirih.
(izvor: eLektire)
2. korak: Istražujemo obilježja pjesničkog jezika i stila
U pjesmi su prisutni osobit pjesnički jezik i stil. Pjesnici u pjesmama upotrebljavaju stilske figure, pjesničke slike i poetizme (riječi koje se javljaju samo u pjesništvu) kako bi prenijeli osjećaje ili raspoloženje čitatelju.
U prvoj strofi lirski subjekt progovara o vječnoj ljubavi koja je počela nakon pogleda u gospine oči metaforom „oči gdje me zgodiše lijepe i svezaše sveto”.
O ljubavi na prvi pogled riječ je i u drugoj strofi prikazujući je metaforom kao ubod Amorovih strelica „netom Amorovo ja na se primih breme, / i luk, i strijele što bodoše mene”.
Po izrazima breme (teret) i bodoše može se zaključiti kako je ljubav bila nesretna.
U posljednjoj strofi lirski subjekt koristi metonimiju „papiri njoj u slavu” referirajući tako na pjesme koje je napisao o gospi.
3. korak: Promatramo odnos lirskog subjekta prema motivima
S obzirom na to da je u lirskim pjesmama naglasak na osjećajima, potrebno je odrediti i odnos lirskog subjekta prema motivima, odnosno prema onom o čemu govori.
Koji/kakav je odnos lirskog subjekta prema motivima u pjesmi?
4. korak: Određujemo temu i vrstu pjesme po temi
Nakon analize motiva i načina na koji o motivima govori (kojim figurama i pjesničkim slikama) te što time postiže (primjerice, ponavljanjem riječi blaženi naglašava svoju emociju), odredit ćemo o čemu pjesma govori, odnosno temu pjesme i vrstu pjesme po temi (ljubavna, domoljubna, društvena, misaona, duhovno-religiozna, pejzažna).
Tema je 61. soneta nesretna ljubav lirskog subjekta koji blagoslivlja čak i ljubavnu bol budući da je potaknula njegovo stvaralaštvo (pjesme).
61. sonet po temi je ljubavna (intimna) pjesma.
Lirske pjesme odlikuju se i posebnom ritmičnošću koja se u pjesmama napisanim vezanim stihom postiže rimom, ujednačenom vrstom stiha i strofa.
5. korak: Promatramo strukturna obilježja i ritmotvorne elemente
U pjesmi nalazimo raspored sadržaja u strofe i stihove te ritmotvorne elemente koje valja istražiti (ponavljanja riječi i glasova, rima, stanke i sl.).
Stih nije specifičan samo za lirske pjesme - postoje i pripovjedne književne vrste u stihu (epska pjesma, ep, epopeja pa čak i roman u stihu), kao i dramski tekstovi napisani u stihu (primjerice, tragedije poput Sofoklove Antigone, Shakespeareova Hamleta i brojnih drugih).
Pogledajte sljedeću ilustraciju i razmislite o čemu pripovijeda prikazana osoba.
Pripovjedni se tekstovi razlikuju od ostalih po tome što u njima pripovijeda pripovjedač. Pripovjedač može pripovijedati u prvom ili trećem licu o događajima koji čine radnju djela.
Primjer 1.
Pročitajte sljedeći ulomak.
Vladan Desnica, Pravda
(Scena s ulice)
Jednog nedjeljnog popodneva, prije više godina, vraćajući se s daleke šetnje u grad, naiđem putem na odvratan prizor: nasred ceste čovjek nemilosrdno bije ženu. Lice mu je imalo razjaren, upravo živinski izraz. Pograbio nesretnicu za kosu pa je vuklja amo-tamo po cesti dok nije pala ničice; a onda stao da udara bez poštede, po očima, po ustima, ne pazeći kud pogađa... U meni se sve preokrenu. Htjedoh da srnem na nj. Potekao iz čistog milosrđa, moj bi nasrtaj bio tim žešći što je milosrđe bilo veće; a milosrđe je bilo toliko, da bih zasigurno i ja bio navalio bjesomučno i udarao bez poštede, po ustima, po očima, ne pazeći kud pogađam. I, vjerovatno, lice bi mi bilo poprimilo razjaren, upravo živinski izraz; po njemu zaista nitko ne bi bio mogao spoznati plemenitost moje pobude.
Nego, pomisao na nebrojene prilike kad sam se prenaglio i zaletio kanu kap dvojbe na moju raspaljenost i smjesta zakoči moju spremnost na čovjekoljubačku intervenciju. Možda je u tom pravcu djelovalo i prisustvo još jednog posmatrača, oniska sredovječna čovuljka punih obraza i svijetle žućkaste dlake koji je spokojno gledao smijuljeći se neodređeno. Sjećam se, njegova komotna ravnodušnost u prvi mah izazvala je u meni gnušanje. Ali odmah zatim učinio sam isto što i on: turio ruke u džepove i stao posmatrati.
(…) naiđe i treći prolaznik: stasit mlad čovjek duge vitičaste kose, u plavom džemperu i s teniskim reketom pod pazuhom. Jednim mahom uoči situaciju; ošinu prezirnim pogledom nas dva pasivna promatrača, pa bez suvišnog ispitivanja srnu na čovjeka — uprav onako kao što maloprije htjedoh ja - i poče ga mlatiti žustro i bez promišljanja, ne pazeći kud pogađa... Iznenađen, muž pusti s oka ženu i stade se braniti od napadača. (…)
Uto se na suprotnoj strani ceste pojavi vremešan čovjek vodeći za ruku dijete. (…)
Ugledavši tuču, zastade iznenađen. Ali se ubrzo snađe: vidje gdje čovjek — mlad, izđikao mamlaz — nemilice bije svog subrata, i to starijeg od sebe, bije ga nemilice i očito nepravedno (jer slabijem instinktivno pridajemo ulogu pravednika); vidje i dva sebična, nedostojna stvora koji to ravnodušno promatraju — i njegova odluka bi odmah gotova: trgnu se, skloni dijete u kraj pa nasrnu na napadača (jer jačega instinktivno istovjetujemo s napadačem) i stade ga udarati što je bolje mogao.
(…) Eto, sve iz milosrđa i u ime čovjekoljublja, tri se ljudska stvora dozlaboga mlate za nečiju korist i za nečiju pravicu. (…)
(izvor: Vladan Desnica, Pravda i druge pripovijetke, Zagreb: Nart-trgovina, 1997.)
Pogledajte sljedeću ilustraciju i odredite o kome je riječ iz prethodnoga ulomka.
Proza (grč.), u najširem smislu, nevezani je govor koji se ne koristi stihom. Prozni se tekstovi mogu podijeliti na znanstvenu prozu (traktati, studije, disertacije, rasprave i članci), historiografsku prozu, dokumentarnu prozu (biografije, memoari, autobiografije) te umjetničku prozu (drame, romani, pripovijetke, priče, novele, eseji).
Likovi u pripovjednim tekstovima mogu biti okarakterizirani opisom, vlastitim djelovanjem (pripovijedanjem o onom što čine) te govorenjem i razmišljanjem (u dijalozima ili unutarnjim monolozima).
Karakterizacija likova može biti
- vanjska (opis fizičkog izgleda)
- društvena (položaj u društvu – obrazovanje, materijalni status, utjecaj u društvu)
- psihološka (karakterne osobine, stavovi)
- etička (odnos prema onom što jest ili nije ispravno, moralno)
- govorna (po govoru lika može se odrediti njegova dob, stupanj obrazovanja, pripadnost nekoj skupini).
Terminologija se u znanosti u književnosti ponekad razlikuje.
Tako se u Americi književni tekstovi dijele na poeziju (ono što je napisano u stihu) i prozu (ono što nije napisano u stihu), što otvara brojne dvojbe, jer bi po tome u istoj kategoriji bile pjesme od jednog ili dva stiha, epovi koji imaju po nekoliko desetaka tisuća stihova i pripovijedaju o višegodišnjim zbivanjima, romani u stihu te drame koje su napisane u stihu.
Europska tradicija češće koristi podjelu književnih tekstova ne prema njihovu obliku (stih ili proza), već po njihovoj namjeni:
1. lirske pjesme iznose osjećaje
2. epski tekstovi pripovijedaju (prepričavaju) događaje
3. dramski tekstovi namijenjeni su izvođenju na pozornici
4. diskurzivni tekstovi sadržavaju i znanstvene činjenice i subjektivan autorov stil kako bi čitatelja informirali o određenoj temi.
Pogledajte sljedeći videozapis prema djelu Ranka Marinkovića, Glorija. Koja obilježja u njemu uočavate?
Dramski su tekstovi specifični po svojoj svrsi, a to je izvođenje na pozornici (iako postoje i tzv. drame za čitanje). Zbog toga su napisani tako da su dijalozi i monolozi podijeljeni po ulogama (ispred replika se nalaze imena likova koji govore) s uputama o kretnjama i govoru te prostoru (sceni), kostimima i tome slično koje zovemo didaskalijama.
Riječ drama znači radnja, događaj. Riječ je o tekstu namijenjenom glumačkoj izvedbi pred publikom. Dramski tekst karakteriziraju dijalog, monolog i didaskalije, tj. upute redatelju i glumcu, a dramska radnja iznosi se kroz akcije i govor likova. Drama se u antičkoj Grčkoj razvila iz svečanosti u čast nekim bogovima, primjerice književna vrsta tragedija razvila se iz dionizijskog kulta. Smatra se da je komedija nastala na Siciliji, a tragedija u Ateni.
Primjer 2.
Pročitajte dio drame Glorija Ranka Marinkovića.
Don Zane: Čuda? Hm… Vi biste htjeli proizvoditi čuda kao oni šarlatani na sajmovima, što pokazuju ženu ribu. Bože moj, kako je to primitivno!
Don Jere (uvrijeđeno): Što ću, ja sam primitivan. Svatko radi ono što zna i može.
Don Zane (toplo, iskreno, pokroviteljski): Oprostite, don Jere, vrlo mi je žao. Nisam vas htio uvrijediti… Samo sam vam htio skrenuti pozornost, kao čovjek koji ima nešto više iskustva od vas, da taj… pokušaj nema smisla. Da bi čak mogao biti i opasan…
Don Jere (tvrdoglavo): Ne, don Zane, ne pokušavajte me plašiti. Ja se ne bojim. Meni vjera daje smjelosti i snage, pa ako bude potrebno izgorjet, ja ću izgorjeti.
Don Jere (bijesno, ali prigušeno): A što mislite, kod koga ste vi tu, je li? Što je ovo tu? Cirkus?
Kozlović (u strahu): Ali, velečasni, svaka čast…
Don Jere: Što mislite, da smo mi šarlatani? Da ćemo od crkve napraviti cirkus? Marš odavle, nesretniče! I da ste se smjesta izgubili iz ove biskupije! Smjesta! Inače, ja ću sam ići prijaviti da u sanduku imate kip Isusa koji otvara oči i uzdiše kojim varate narod!
Kozlović (očajno): Nemojte, velečasni, molim vas! Već su me zatvarali zbog toga. Star sam, velečasni, teška je tamnica. I kip su mi pokvarili, jedva sam ga popravio. Troškova sam imao… Molim vas, velečasni!
Don Jere (gura Kozlovića kroz vrata): Gubi se i nestani, kao da te nikada ovdje nije bilo!
Don Jere (umornim glasom): To je vaše djelo. Hvala vam, don Zane.
Don Zane: A čemu je sve to bilo potrebno? Te geste, molim vas, „istjerivanje trgovca iz hrama“. Smiješno.
Don Jere: Vama je to zbog nečega bilo potrebno, prema tome, može vam biti i smiješno, meni ne! Htjeli ste me učiniti smiješnim pred ovim vagabundom…
Don Zane: Ne, don Jere. Htio sam vam pokazati kako u mojim očima izgleda vaš pothvat: eto, upravo tako, kao u vašima ponuda ovog siromašnog čovjeka. Njega ste bacili van uz uvrede i prijetnje, a sami spremate nešto mnogo gore.
(izvor: Ranko Marinković, Izabrana djela, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981.)
Zamislite svakodnevnu situaciju koju biste opisali izrazom ''prava drama''. Razmislite što leži u osnovi takve situacije.
Dramski sukob
Tradicionalni dramski tekstovi temelje se na dramskom sukobu koji može biti vanjski – između likova i unutarnji – u jednom liku koji ima neku dvojbu. Tema tradicionalnih dramskih tekstova stoga je najčešće neki sukob, dok ga moderni dramski tekstovi često ukidaju kako bi se, primjerice, ukidanjem napetosti koja proizlazi iz sukoba upozorilo na monotoniju svakodnevice.
Sukob je iz ulomka:
Što je don Zane kanio postići susretom s Kozlovićem?
Je li don Jere odustao od svog plana ("čuda") do kraja ulomka?
Prisjetili smo se pojedinih vrsta književnih tekstova i ponovili ključne pojmove potrebne za analizu tih tekstova. Mogli ste uočiti značajke koje poetske, pripovjedne i dramske tekstove razlikuju od drugih, a upravo te razlike utječu i na analizu tih tekstova.
