Što je to događaj?
Po čemu se razlikuju stvarni i zamišljeni događaj? Kako pripovijedamo o jednom, a kako o drugom?
Zašto kažemo da pripovijedanje ima određeni tijek?
Pokušaj odgovoriti na postavljena pitanja. Ako na neka pitanja ne znaš odgovoriti, ne brini se. Proučiš li jedinicu do kraja, dobit ćeš detaljne odgovore na svako postavljeno pitanje.
Pozorno promotri sličice stripa pa ih pridruži dijelovima priče Ivane Brlić-Mažuranić Kako je Potjeh tražio istinu.
Ispričaj prikazane događaje prema pravilno poredanim slikama. Ako želiš, pripovijedanju dodaj i razgovor likova.
Događaj je nešto što se dogodilo (zbilo) na nekom određenom mjestu i u određeno vrijeme. U događaju sudjeluju osobe. Svaki se događaj odvija na određeni način, redom zbivanja. O događajima možemo pripovijedati subjektivno i objektivno. Ako pripovijedamo subjektivno, nastaju književni tekstovi (bajke, basne, pripovijetke). Ako pripovijedamo objektivno, nastaju neknjiževni tekstovi (vijesti, izvješća).
Pripovijedanje je nizanje događaja koji su se dogodili te iznošenje pojedinosti o događajima i zbivanjima.
U pripovjednim tekstovima nalazimo tri pripovjedna načina: pripovijedanje, opisivanje i dijalog (razgovor).
U pripovjednim djelima razlikujemo sljedeće dijelove radnje – uvod, zaplet, vrhunac i rasplet.
Uvod predstavlja sam početak radnje. Njime se u radnju uvode likovi, a čitatelj saznaje mjesto i vrijeme radnje odnosno zbivanja.
Zaplet donosi događaje koji pokreću radnju odnosno potiču daljnja zbivanja.
Vrhunac jest dio radnje u kojemu je napetost najjača, a ishod zbivanja još neizvjestan.
Rasplet donosi događaje kojima se radnja raspleće i završava.
Iznošenje događaja slijedom kojim su se događali u stvarnosti nazivamo kronološkim slijedom.
Iznošenje događaja tako da se od sadašnjeg trenutka vraćamo u prošlost, odnosno naizmjence se prisjećamo pojedinih događaja, nazivamo retrospektivnim slijedom.
Svjetski dan pripovijedanja
Jeste li znali da postoji Svjetski dan pripovijedanja?
Slavi se svake godine prvoga dana proljeća. Ljudi diljem svijeta pripovijedaju i slušaju priče ispričane različitim jezicima na različitim mjestima. Svake se godine odredi neka tema o kojoj se pripovijeda.
Promotri slikoviti prikaz tijeka događaja (fabule) u pripovjednom djelu, a zatim riješi zadatke.
Kako je Potjeh tražio istinu jedna je od bajki iz knjige Priče iz davnine. Riječ je o bajci koja nam prenosi važnu poruku. Promotri ilustraciju i pokušaj predvidjeti tko će u djelu biti nositelj dobrih, a tko loših osobina.
Ivana Brlić-Mažuranić (1874. - 1938.) jedna je od najznačajnijih hrvatskih književnica za djecu koju nazivaju Hrvatskim Andersenom. Proslavila se pisanjem dječjih pjesama, pripovijedaka i romana. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike, a dva je puta predložena za prestižnu Nobelovu nagradu.
Živjela je u Ogulinu, Karlovcu, Zagrebu i Slavonskom Brodu. Većinu naobrazbe stekla je privatnim poučavanjem. Pokazuje zanimanje za hrvatsku starinu. Nadahnuće za svoja djela pronalazi u slikovitoj prirodi Ogulina, posebice u tajanstvenom Kleku. Ivana je često boravila u kući svojeg djeda Ivana Mažuranića i bake Aleksandre (sestre književnika Dimitrija Demetra). Divila se svojem djedu, njegovom uzvišenom umu, mudrosti i etičkim vrijednostima.
Godine 1892. vjenčala se s Vatroslavom Brlićem i preselila u Slavonski Brod. Nakon toga se posvetila obitelji i majčinstvu te upoznala dječji svijet na nov način. Pisala je za svoju djecu. Postala je vrlo popularna dječja spisateljica i prva žena članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Njezina su najpoznatija književna djela: Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.), Priče iz davnine (1916.), Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937.), Srce od licitara (1939.)…
Po njoj je nazvana i književna nagrada koja se od 1971. godine dodjeljuje autorima koji promiču književno stvaralaštvo za djecu i mladež.
Primjer 1.
Ivana Brlić-Mažuranić
Kako je Potjeh tražio istinu
Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh. Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im, da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. (...) Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bijaše granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova. Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce: Moj božiću Svarožiću, Zlatno sunce, bijeli svijet! Moj božiću Svarožiću. Lunajlije, lunej le!
Tako pjevajući šumom u sav glas, iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak. Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha. - "Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!" - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. "Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno." To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. (...) Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedanput vide se zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže: - "Evo, sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću." Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. Al uto Svarožić već bijaše progovorio: - "Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu."
Kad ovo reče Svarožić, odmahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan. Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom, te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. (...) Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže-bolje, kao oblak s vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednog od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu. Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić. Došavši pred kolibu, sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo. - "A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?" - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: "Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom." Marun i ne promisli, je li istina, kako mu bijes govori, nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo. Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostraga za košulju i šapne mu: "Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom." Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo. Sad upita djed najmlađega unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: "Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i kazuju zvijezde." Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: - "Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo." Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila...
(izvor: Ivana Brlić-Mažuranić, Priče iz davnine, eLektire)
Manje poznate riječi:
krčevina - mjesto gdje su u šumi posječena stabla
opremiše se - obukoše se
granulo - zasjalo
obneveseliše se - rastužiše se
obodrili - ohrabrili
sjajnost - sjaj, svjetlost
iščezne - nestade
barjak - zastava
skutom - krajem kabanice
vije - vijori se
rakita - grmolika vrba
guravi - mršavi
lakrdijali - zabavljali se, divljali
naumi - odluči
nauditi - naštetiti
kazivali - govorili
nakazan - ružan
sur - siv
najsilniji - najjači, najveći
otepe - odgurne nogom.
Zvučni zapis cjelovite bajke Kako je Potjeh tražio istinu poslušaj na stranicama eLektire na poveznici.
Priče iz davnine zbirka su bajki, tiskana 1916. godine u izdanju Matice hrvatske. Govore o stalnoj borbi između dobra i zla. Posebne su po bajkovitim početcima, zagonetkama i poslovicama, rimovanim riječima, stalnim epitetima iz usmene književnosti i pobjedi dobra.
Ivana Brlić-Mažuranić popularna je i danas. Možete posjetiti manifestacije i multimedijski centar Ivanina kuća bajke.
Nakon čitanja ulomka iz bajke odgovori na sljedeća pitanja.
Ako te zbunjuju nazivi pisac i pripovjedač, saznaj više o njima i riješi svaku nedoumicu.
Pripovjedač
Književnik ili pisac, književnica ili spisateljica stvarna je osoba koja je napisala književno djelo.
Pripovjedač je glas koji nam pripovijeda u književnom djelu. Glas pripovjedača ne mora biti glas pisca (npr. ako priču pripovijeda glas dječaka pripovjedača, a pisac je odrasla osoba).
Pripovijedati se može u prvom licu (ja) i trećem licu (on, ona, oni).
Pripovjedač u prvom licu i sam je lik u djelu. Govori o događajima koji su se dogodili njemu samome. Takav način pripovijedanja nazivamo i ja-oblik pripovijedanja.
Pripovjedač u trećem licu govori o događajima koji su se dogodili nekom drugom. Sam ne sudjeluje u radnji, nego je pripovijeda. Takav način pripovijedanja nazivamo i on-oblik pripovijedanja.
Pročitaj ulomke iz još jedne bajke Ivane Brlić-Mažuranić te iz romana Julesa Vernea 20 000 milja pod morem. Ako želiš, cjelovitu bajku i roman možeš poslušati na stranicama eLektire.
Primjer 2.
Ivana Brlić-Mažuranić
Ribar Palunko i njegova žena
Dozlogrdio ribaru Palunku njegov bijedni život. Živio on sam na pustome morskome kraju i hvatao po vas dan ribe na koštanu udicu, jer se za mreže u onome kraju još nije znalo. A što možeš da uhvatiš na udicu!
(...)
Bijaše pak dočuo Palunko, da imade po svijetu bogatih župana i gavana silnika, što žive u slasti i lasti, u zlatu i u raskoši. Uvrtio si dakle Palunko u glavu, kako bi i on jednom takovo bogatstvo vidio i u njem poživio. Zato se on zarekne, da će tri dana sjediti u svom čunu na morskoj pučini, a riba hvatati neće, ne bi li mu ovaj zavjet pomogao.
(izvor: Ivana Brlić-Mažuranić, Ribar Palunko i njegova žena, eLektire)
Primjer 3.
Jules Verne
20 000 milja pod morem
U vrijeme kada su se ovi događaji zbivali ja sam se vraćao sa znanstvenih istraživanja provedenih na vrlo nepristupačnim terenima u Nebraski u Sjedinjenim Američkim Državama. Francuska me vlada dodijelila ovom pothvatu kao zamjenika profesora Prirodoslovnog muzeja u Parizu. Poslije šest mjeseci provedenih u Nebraski, gdje mi je povjerena vrijedna zbirka, stigao sam u New York krajem ožujka. Moj povratak u Francusku bio je planiran za prve dane svibnja. Čekajući, zaokupio sam se klasifikacijom svog mineralnog, botaničkog i zoološkog blaga, kada se dogodio incident sa Scotijom.
(izvor: Jules Verne, 20 000 milja pod morem, eLektire)
Prateći prethodne ulomke, odgovori na pitanja u nastavku.
Izradi vježbu
Stvaralačko prepričavanje s promjenom pripovjedača
- Stvaralački preoblikuj ulomak iz bajke Ribar Palunko i njegova žena tako da umjesto pripovjedača u prvom licu pripovjedač pripovijeda u trećem licu.
- Stvaralački preoblikuj ulomak iz romana Julesa Vernea tako da umjesto pripovjedača u trećem licu pripovjedač bude lik iz književnog djela. Taj pripovjedač će pripovijedati u prvom licu.
Pripovijedati možemo na dva načina – subjektivno i objektivno. Koji je način prikladan u kojem tekstu, saznaj u nastavku.
Pripovijedati možemo tako da u pripovijedanju iznesemo svoje viđenje događaja, mišljenje o događaju i osjećaje koje je u nama izazvao. Takvo pripovijedanje nazivamo subjektivnim pripovijedanjem.
Objektivno je pripovijedanje kada o događaju pripovijedamo iznoseći činjenice i točne podatke o događaju, a ne iznosimo svoj stav, mišljenje i osjećaje.
Pročitaj dva primjera pripovijedanja. Obrati pozornost na to koji je tekst primjer subjektivnoga, a koji primjer objektivnoga pripovijedanja.
Primjer 4.
Prvi snijeg
Jučer ujutro pao je snijeg u području grada Splita. To je neobična meteorološka pojava s obzirom na blizinu mora i činjenicu da je početak mjeseca ožujka. Snijeg se kratko zadržao stvorivši manje teškoće u prometu. Tom neobičnom događaju najviše su se obradovala djeca koja su uživala u zimskim radostima sve dok se snijeg nije otopio.
Primjer 5.
Snježno iznenađenje
Jučer je u rano jutro Splićane dočekalo neobično iznenađenje na ulicama. Snijeg! U ožujku! Pravi pravcati proljetni snijeg. Padao je pomalo stidljivo i mjestimično se gotovo dodirivao s morskim valovima. Stariji su građani zabrinuto isprobavali koliko su ceste klizave i razmišljali o tome kako će se otputiti na posao. Možda zbog nenadanog snijega danas ljudi ne moraju na posao? Bilo kako bilo, klizave ulice i parkovi nisu nimalo zabrinuli djecu. Poput munja trčali su van iz kuća i stanova uživajući u nenadanoj igri koju im je podarila priroda. Nažalost, uzbuđenje i sreća trajali su samo nekoliko sati, a onda su okopnili, baš kao i proljetni snijeg.
Izradi vježbu
Usporedi dva prethodna načina pripovijedanja o istom događaju (padanju snijega u Splitu) pa odgovori na pitanja koja slijede.
1. U kojem su pripovijedanju uglavnom iznesene činjenice i točni podatci o događaju?
2. U koje pripovijedanje pripovjedač unosi svoj stav i osjećaje vezane uz događaj?
3. Koji ti se način pripovijedanja više sviđa?
4. Koji je način pripovijedanja prikladniji za izvještavanje o događaju?
5. U kojem tekstu ima više pripovjedačevih komentara događaja?
Pogledaj videozapis u nastavku i saznat ćeš što ti sve može pomoći u oblikovanju dobre priče.
Pripovijedanje je nizanje događaja koji su se dogodili, kao i iznošenje pojedinosti o tim događajima. U svakom pripovijedanju događaja susrećemo likove, mjesto i vrijeme radnje. Radnja se u pripovjednom djelu dijeli na uvod, zaplet, vrhunac i rasplet.
Razlikujemo književnika/pisca koji je napisao književno djelo i pripovjedača kao onoga koji pripovijeda u književnom djelu.
Razlikujemo pripovjedača u prvom licu i pripovjedača u trećem licu.
Pripovijedanje može biti objektivno (iznose se činjenice i točni podatci) i subjektivno (pripovjedač u pripovijedanje unosi svoje misli, osjećaje i stavove).
